U Zavičajnom muzeju u Zemunu završavaju se okna, dok su mehanizmi za otvaranje već obnovljeni. – Napokon sanirana vlaga u depou i „skockan” intarzirani parket star 166 godina.

Zavičajni muzej u Zemunu, koga mnogi bolje znaju pod imenom Spirtina kuća, posle više godina obnove i tavorenja „pod ključem” konačno dobija svoj autentični izgled. Deo velikih i važnih radova u muzeju je završen, a sada se trenutno završava restauracija prozora na kojima su otkriveni fragmenti pozlate.

– Kada smo nedavno krenuli u obnovu prozora, ispod slojeva farbe na ramovima smo našli delove pozlate. Sada sređujemo te fragmente. Uspeli smo da u funkciju vratimo sve postojeće stare mehanizme i kvake na prozorima, a one koje su nedostajale nabavili smo u antikvarnicama – rekla je Jelena Medaković, direktorka Muzeja grada Beograda.

Spirtinu kuću mnogi u Zemunu ne bez razloga zovu Skadar na Bojani jer je njena obnova krenula još 2002. godine i trebalo je da traje 65 dana. Kraj radova čeka se već 19 godina.

Glavni problem nastao je prilikom obnove takozvanog intarziranog parketa postavljenog kada je i kuća završena 1855. godine. Deo parketa načinjenog od osam različitih vrsta drveta odmah na početku obnove skinut je i bačen, a deo je trebalo da bude restaurisan. Parket je na kraju postavljen, ali prilikom nestručne ugradnje radijatora oštećen je još jedan njegov deo. Potom je ova podna obloga podignuta posle čega su se „ređale ideje” šta da se radi njim. I tako su prolazile godine… Obnova parketa završena je konačno, posle tri godine, prošle godine. Urađeno je oko sto kvadrata, a restauracija ovog parketa poreklom iz Belgije na kraju je koštala oko 30.000.000 dinara.

– Može se reći da je trećina parketa ili nestala ili uništena, zbog čega smo morali da pribegnemo najracionalnijem rešenju. Parket je na restaurisan i postavljen na sredini salona, a oko njega je urađena jednoobrazna bordura da bi se on istakao na najbolji način – objašnjava Medakovićeva.

Mnogo poslova je prethodnih godina obavljeno u kući, ali neki od njih ne da nisu najbolje izvedeni, već su urađeni „preko kolena”. Osim parketa, radijatora, sve je iznenadilo kada je otkriveno i da su cevi od grejanja bile preusmerene u kanalizaciju.

– Veliki problem nam je predstavljala vlaga, posebno u depou u podrumskim prostorijama koji je plivao u vodi. Morala je da se sanira. Za to je bilo potrebno dosta truda, ali i vremena. Srećom, u poslednja tri meseca vlaga se nigde nije pojavila. Depo je suv, a vlage nema ni na zidovima, na ulasku u kuću, u oslikanom hodniku. U hodniku nisu ikone kao što mnogi misle, već slike iz grčke mitologije u al seko tehnici. Specifična je i radi se tako što se pigment boje nanosi sloj na sloj na suvom malteru – kaže direktorka.

Planirano je da u dvorištu bude formiran lapidarijum, mesto gde se u muzejima na otvorenom postavljaju spomenici, sarkofazi, statue, pa se i taj prostor polako uređuje. Umesto behaton ploča, u staze su ugrađene opeke, kako je i nekada bilo.

Pored ovih završnih radova, ostaje još da se uredi fasada u neogotičkom stilu.

Zdanje po projektu bečkog arhitekte Ferstla

Spirte su poznata familija cincarskog porekla koja se u Zemun doselila krajem 18. veka. U gotovo svim poslovima u kojima su se do sredine 19. veka oprobali bili su među najuspešnijima.

Bogatstvo je članovima porodice obezbedilo visok društveni status, što je na simboličan način potvrđeno dobijanjem plemićkog zvanja i grba 1856. godine. Izgradnju kuće u Glavnoj ulici finansirao je Dimitrije Spirta, urađena je po projektu bečkog arhitekte Ferstla, po čijoj zamisli je sazidana i neogotička Zavetna crkva na bečkom Ringu. Spirtina kuća završena je 1855. godine, ali u njoj Dimitrije nije dugo živeo. Preselio se u Pančevo gde je 1885. godine i umro. Sahranjen je u porti manastira Vojlovica. Poslednji vlasnik iz porodice Spirta bio je Đorđe, koji je kuću prepisao svojoj ženi Sofiji. Ona je umrla 1916. godine u Švajcarskoj.

Od kuće, preko hotela do muzeja

Kuća je bila raskošno zidana u gotskom stilu. Fasada je od kamena, a stepenice koje vode u predsoblje bile su od glačanog crvenog mermera. Krajem 19. veka u kući je bio hotel „Garni”, a pretpostavlja se da je za vreme Prvog svetskog rata služila za vojne potrebe. Po okončanju sukoba, kuću je koristio Zavod za slepe i gluve srpske ratne invalide. Savezničko bombardovanje 1944. godine je znatno oštetilo ovaj objekat, ali je on posle rata obnovljen.

Sto deset godina pošto je podignuto, 1965, ovo zdanje proglašeno je spomenikom kulture. U to vreme tražena je podesna lokacija za Narodni muzej Zemuna, osnovan 1955. godine, a izbor je pao na ovaj objekat u zemunskoj Glavnoj ulici.

Izvor: politika.rs

Prethodni tekstAkcija informisanja o socijalnim pravima u Zemunu: “Pomagači i građani na istoj strani”
Sledeći tekstVremeplov, 18. jul