Bio je kapiten reprezentacije koja je se ni iz čega vinula u svet i – pokorila ga. Cela ta odbojkaška „Plava četa“ je bila sastavljena od junaka, a on je njima bio vođa.

Davao je primer i na terenu i van njega. Bio je veliki igrač, jednostavno neustrašiv. Danas u svetu nema takvih odbojkaša koji “sami” igraju protiv celog protivničkog tima. Verujemo da mnogi već znaju o kome se radi, ali za one koji ne znaju, sportska sećanja vam danas donose priču o legendi jugoslovenske odbojke, Dejanu Brđoviću.

Dejan Brđović je rođen u Kraljevu, 21. februar 1966 a preminuo u Beograd, 21. decembar 2015. Bio je odbojkaški trener i nekadašnji kapiten odbojkaške reprezentacije SR Jugoslavije, za koju je odigrao 300 utakmica. Sa reprezentacijom osvojio je bronzanu medalju na Letnjim olimpijskim igrama 1996. održanim u Atlanti.

Dejan Brđović - uvek na čelu kolone
Dejan Brđović – uvek na čelu kolone

Bio je oženjen, supruga Jelena je nekadašnja odbojkašica, i iza sebe je ostavio dvoje dece, sina Aleksu i kćerke Aleksandru koji su krenuli očevim stopama.

Igračka karijera
Popularni “Brđa” je prve odbojkaške korake napravio u odbojkaškom klubu u rodnoj Žiči, koji je tada bio član Prve srpske lige. Posle matične Žiče karijeru je nastavio u Ribnici, u kojoj je izgradio svoju igračku karijeru i stigao do dresa državnog reprezentativca. 1984. godine sa 18 godina, odlučio se na prelazak u beogradsku Crvenu zvezdu. Usledila je verovatno najveća afera u istoriji jugoslovenske odbojke. Iz kluba iz Kraljeva nisu hteli da ga puste u Crvenu zvezdu, pa je nastao “slučaj Brđović”. Odbojkaški savez Jugoslavije je zasedao i nikako nije mogao da presudi, a Crvena zvezda ga je stavila u tim, ne želeći da sprečava njegov odbojkaški razvoj, Na čelu sa Dejanom Brđovićem, Zvezda se vrlo brzo vratila u elitni rang i postala ekipa koja je igrala značajnu ulogu u šampionatu Jugoslavije. U sezoni 1989/90, zauzeli su treće mesto u prvenstvu, a 1992. godine drugo mesto i osvojili pehar pobednika Kupa. Na kraju te sezone Dejan se prvi put oprostio od dresa Zvezde i otišao u “pečalbu”, ali se u klub vratio u sezoni 1997/98 i kao kapiten ponovo osvojio trofej u nacionalnom kupu. Potom je opet otišao u inostranstvo, ali se treći put u redovima Zvezde našao u sezoni 2002/03 i kao daleko najiskusniji u timu predvodio “crveno-bele” do šampionske titule, prve za klub posle pauze od 29 godina. Iako je uprava “Crveno-belih” znala da zbog toga može da izvuče deblji kraj. I izvukla ga je, na kraju je OSJ doneo odluku da Crvena zvezda bude prebačena u Drugu ligu! Na čelu sa Dejanom Brđovićem, Zvezda se vrlo brzo vratila u elitni rang i postala ekipa koja je igrala značajnu ulogu u šampionatu Jugoslavije. U sezoni 1989/90, zauzeli su treće mesto u prvenstvu, a 1992. godine drugo mesto i osvojili pehar pobednika Kupa.

U inostranoj karijeri nastupao je za Olimpijakos od 1992. do 1994. godine, a sa “crveno-belima” iz Pireja je osvojio dve titule šampiona Grčke i jedan Kup Grčke. Igrao je i za Orestijadu, Auselda Romu, Asistel iz Milana, Loreto, Lube Maćeratu, AEK iz Atine. Ipak, nigde mu nije bilo lepše nego u domovini, pa je 2003. godine potpisao za Radnički iz Kragujevca, gde je planirao da završi igračku karijeru. Posle tri godine u kojima je predvodio kao kapiten tim iz Kragujevca i u kojima je bio jedan od najzaslužnijih za veliku ekspanziju odbojke u prestonici Šumadije, Dejan Brđović je sa tačno 40 godina života odlučio da ode u odbojkašku penziju.

Dejan Brđović je dugo godina bio kapiten reprezentacije Jugoslavije, za koju je odigrao čak 300 utakmica. Postao je reprezentativac pri kraju postojanja SFRJ-a i to na poziciji tehničara, da bi vrlo brzo bio prebačen na poziciju korektora, ali nažalost ta odlična ekipa nije došla do medalje na kontinentalim ili planetarnim takmičenjima. Ipak, Dejan je kasnije predvodio najbolju generaciju u istoriji jugoslovenske odbojke (ovoga puta SRJ), u kojoj su bili Nikola i Vladimir Grbić, Željko Tanasković, Žarko Petrović, Slobodan Kovač, Goran Vujević, Đula Mešter, Vladimir Batez… i sa kojom se vinuo u svetski vrh. Zanimljivo da je u to teške vreme, na okupljanje reprezentacije dolazio iz Grčke, gde je tada igrao, svojim kolima, direktno sa utakmice u tamošnjem takmičenju u Beograd, vozeći ostale članove naše reprezentativce koji su takođe bili u grčkim klubovima. Izostanak bi bio opravdan, ali on nije hteo opravdanje. Hteo je da stigne na vreme, da pobedi sve prepreke. Predvodio je reprezentaciju u legendarnim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1995. godine, kada je Jugoslavila “poludela” za odbojkom. U Atini 1995. godine ta generacija je za mnoge i neočekivano osvojila bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu, posle ubedljive pobede protiv Bugara u meču za bronzu. Naredne godine “Plava četa” je načinila još veće iznenađenje, osvojena je bronzana medalja na Olimpijskim igrama u Atlanti, ali bez Dejana Brđovića u završnici. Bio je to jedan od trenutaka koji je obeležio karijeru i život Dejana Brđovića, kada mu se tokom Igara u Atlanta desila velika porodična tragedija, kada mu je preminuo devetomesečni sin. Brđović se pre polufinalne utakmice vratio u Srbiju, a njegovi saigrači su za svog kapitena osvojili bronzanu medalju, koji je i pored velike tuge smogao snage da ih sačeka na aerodromu u Beogradu. “Uz veliku pomoć svih sportista, lakše sam primio tu vest. Skrenuli su mi pažnju sa tužnih misli, a neizmerno mi je značilo kada sam na dočeku video da su svi uz mene. Pre svih, pomogli su mi Dušan “Duda” Ivković i Vlade Divac. Moj zemljak mi je završio avionsku kartu preko reda.” – govorio je Brđović sećajući se tog događaja mnogo godina kasnije. Sudbina je htela da se od “dresa sa najdražim grbom” oprosti u epskom duelu protiv Italije, u debitantskoj sezoni Jugoslavije u Svetskoj ligi. U nezaboravnom meču “Plavi” su u krcatom “Pioniru” pobedili sa 3:2, Brđović je igrao briljantno u prvoj polovini susreta, ali se prilikom jednog doskoka teže povredio. Oporavio se tek po završetku reprezentativne sezone, pa je odlučio, iako je svakako i dalje imao mesto u timu, da svoju poziciju u nacionalnoj selekciji prepusti mlađima. Takav je čovek “Brđa” bio, nikada nije stavljao sebe u prvi plan, a ispravnost njegove odluke se možda najviše vidi u činjenici da ga je u reprezentaciji nasledio mlađani Ivan Miljković, koji će vrlo brzo postati jedan od najboljih svetskih odbojkaša.

Trenerska karijera
Dejan Brđović je trenersku karijeru započeo u Radničkom iz Kragujevca odmah pošto je završio igračku karijeru, i već u prvoj sezoni na klupi “Šumadinaca” osvojio prvo mesto u ligaškom delu šampionata i stigao do finala domaćeg plej-ofa i polufinala Kupa Srbije. Posle Radničkog iz Kragujevca, bio je trener ženskih klubova italijanskog Asistela iz Novare i Rabite iz Azerbejdžana, a potom trener ženskog odbojkaškog kluba Vizura iz Beograda. Krajem 2009. godine, preuzeo je funkciju generalnog direktora Odbojkaškog kluba „Ribnica“ iz Kraljeva. Proslavljeni reprezentativac imao je sa Ribnicom ugovor na dve godine, ali je saradnja raskinuta pre isteka tog ugovora.

A onda u decembru 2015. godine su u sportskoj Srbiji, ali i na celoj odbojkaškoj planeti zavladali šok, tuga, neverica, očaj. Dejan Brđović je iznenada preminuo i zauvek otišao u legendu, ostavivši srpsku odbojku bez jednog od najboljih igrača u istoriji, a svima koji su ga poznavalii osiromašivši život za prisustvo jednog sjajnog čoveka o kome za života niko nije imao niti jednu lošu reč. Teško da Dejana može nešto bolje da opiše od reči legendarnog Zorana Gajića, odmah posle objavljivanja da je “Brđa” izgubio životnu bitku: “Šokantno. Dejan je obeležio jednu epohu. On je deo generacije koja je našu odbojku odvela u svetski vrh. Teško mi je, još ne mogu da verujem da ga nema. Nismo bili zajedno samo u reprezentaciji, nego jedno vreme i u grčkoj Orestijadi. Strašan udarac.”

Kada se biraju kapiteni timova ili reprezentacija, osim sportskih, gledaju se i ljudski kvaliteti i baš zbog toga, teško da može nešto bolje da opiše Dejana Brđovića, od toga da je bio kapiten odbojkaškoj generaciji jugoslovenske reprezentacije, koju su činili vrhunski sportisti i još bolji ljudi. Takav je bio “Brđa”, kapiten u pravom smislu te reči, i na terenu, i van njega.

Izvor: sportskasecanja.com, Foto: fivb.org, mozzartsport
Prethodni tekstVremeplov, 21.decembar
Sledeći tekstDanas počinje zima