Opšte informacije

Batajnica je gradsko naselje na krajnjem severozapadu Beograda, koje se nalazi na teritoriji gradske opštine Zemun. Beogradu je pripojena 1972. godine, do kada je bila selo u Sremu. Poslednjih decenija od tipičnog ravničarskog sela vojvođanskog tipa, sa pretežno poljoprivrednim stanovništvom, Batajnica je postala naselje mešovitog tipa i višestruko uvećanim stanovništvom. Prema popisu iz 2011. godine, Batajnica je imala oko 48.600 stanovnika i 450 privrednih subjekata, uglavnom privatnih.

O nastanku Batajnice postoje dve legende. Po jednoj, ovo mesto je bilo močvarno i blatnjavo, pa su ga prozvali Blatajnica. Vremenom se, glasovnom promenom, slovo „l“ izgubilo, pa je ostao naziv Batajnica.

Po drugoj legendi, koja je verovatnija, sadašnje naselje osnovano je u 16. veku. Osnovao ga je mađarski grof Bataj, pa je po njemu naselje i dobilo ime.

Po jednom usmenom predanju ime Batajnica potiče od francuske reči la bataille čita se bataj, a u prevodu znači bitka. Naime Austrija je u toku 18. veka vodila velike ratove sa Bavarcima, Prusima, Francuzima i Turcima, pa se jedna od bitaka vodila i na području današnje Batajnice. Ako je naselje osnovano oko 1725, dakle posle doseljavanja Srba pod Arsenijem Čarnojevićem u ove krajeve, onda je ovo najverovatnija verzija imena.

Po nekim istoričarima, Batajnica spada u naselja iz bronzanog doba, o čemu svedoče i iskopine prema Dunavu u batajničkim poljima. Najverodostojniji podatak je da je Batajnica naseljena oko 1725. godine. U izveštaju iz 1753. godine, navodi se da je Batajnica malo selo, koje je imalo oko 90 imućnijih starešina, odnosno domaćinstava.

Po ukidanju vojne granice, u selu je osnovana zadruga koja je uvela zajednički rad meštana kojima se to veoma dopalo. Zadruga je 1912. godine imala 52 člana. Od njih je 40% seljaka imalo preko deset jutara zemlje.

Naselje u sadašnjem obliku, sa omeđenim glavnim ulicama i raskrsnicom, nastalo je povratkom graničara sa dužnosti u Vojnoj krajini. Oni su u ovom mestu dobili zemlju i mogućnost da se nastane na ovom području. Posle Prvog svetskog rata, Batajnica je takođe intenzivno naseljavana bivšim vojnicima koji su dobijali zemlju u ovom području.

Mesto je rano dobilo osnovnu školu, u koju su u početku išla samo muška deca. Zgrada škole bila je u broju 7, za dva broja udaljena od stare zgrade pokrivene trskom. Škola je osnovana 1708. godine. Sadašnja zgrada je najstarija u okolini i datira iz 1875. godine. U Batajnici postoji i „Pozorište amatera Batajnice“ osnovano 1994. godine.

Česta prezimena starosedelačkog stanovništva Batajnice su sledeća: Barišić, Bajac, Bačvanin, Bešlić, Bokun, Bojić, Budimirović, Bogunović, Bunoš, Velicki, Videnović, Vojnović, Vukadinović, Gavrilović, Golubović, Grkinić, Grujičić, Dmijović, Dobrić, Dubajić, Ergić, Zarić, Josimović, Jovanović, Kerečki, Knežević, Krušedolac, Ležajić, Ličanin, Marković, Mihajlović, Mirilović, Mojsilović, Neštinac, Obradović, Obreški, Opačić, Smuđa, Stanković, Todorović, Petrović, Perić, Pražić, Uzelac, Radišić, Rašula, Ćulum, Straživuk, Šarac i mnoga druga.

Početkom 19. veka selo je brojalo 157 kuća i imalo 1.366 stanovnika.

Batajnica u II svetskom ratu

Batajnica u vreme Drugog svetskog rata bila je seoska opština u sastavu Zemunskog sreza, sa oko 3.500 stanovnika (prema popisu iz 1931).

Batajnica je okupirana 12. aprila 1941. godine kada su delovi nemačke Osme tenkovske divizije zauzeli Zemun i okolinu. Sve do 10. oktobra 1941. godine deo jugo-istočnog Srema, koji je obuhvatao delove zemunskog i staropazovačkog sreza, se nalazio pod nemačkom okupacijom, sa dominantnom ulogom domaćeg nemačkog stanovništva, a potom je uključen u sastav ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH), kao deo Velike župe Vuka, sa središtem u Vukovaru.

U julu 1941. godine u Batajnici su bile organizovane partijske ćelije Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), preko kojih je otpočelo širenje Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP). Glavni pokretači NOP-a u Batajnici su bili Ratko Bokun, Svetislav Golubović Mitraljeta i Rada Obradović. Oni su uz pomoć člana Sreskog komiteta KPJ za Zemun Pala Šotija, kao i Uroša Ostojića Đetića i Dragana Rajnpreha Brke, radili na omasovljenju organizacija KPJ i SKOJ-a, ali i na ukuljčivanju stanovništva u NOP.

Svetislav Golubović Mitraljeta direktno je bio zadužen za formiranje prvih udarnih grupa koje su u početku vršile sitne sabotaže i diverzije — sečenje telefonsko-telegrafskih žica i stubova, paljenje žita namenjenog okupatoru i dr. Pored ovoga oni su radili na sakupljanju oružja, municije i druge vojne opreme. Već krajem 1941. godine, u Batajnici je postojalao nekoliko sigurnih baza Okružnog komiteta KPJ za Srem, kao i Sreskog komiteta KPJ za Zemun. Zbog toga su u Batajnicu ilegalno dolazili i ovde određeno vreme boravili mnogi rukovodioci oslobodilačke borbe u Sremu — Aćim Grulović, Jovan Veselinov Žarko, Stanka Veselinov Seka i dr, kao i istaknuti rukovodioci NOP-a u Zemunu — Andrija Habuš, Janko Lisjak, Silvester Fogl, Dragan Rajnperh, Anka Daus, Milka Bobinac i drugi.

Sa razvojem oslobodilačke borbe u Sremu, početkom 1942. godine, dolazi do snažnog širenja Narodnooslobodilačkog pokreta u selima jugo-istočnog Srema, pa samim tim i u Batajnici. Preko raznih masovnih antifašističkih organizacija, koje su okupljale rodoljube, žene, omladinu i dr, do kraja 1942. godine oko 70% stanovništva Batajnice se uključilo u NOP. Od tada pa do kraja rata, mesne desetine i udarne grupe izvodile su niz akcija protiv okupatorsko-kvinsliških snaga — sečenje telegrafsko-telefonskih žica i bandera između Zemuna i Nove Pazove, napadi na okupatorske posade u sadejstvu sa partizanskim jedinicama, učešće u zajedničkim akcijama sa zemunskim ilegalcima, paljenje žita i druge letine na imanjima domaćih Nemaca (folksodojčera), kao i sradnika okupatora i dr.

Decembra 1942. godine mesna partizanska desetina je iz zasede napala sedam nemačkih policajaca, koji su se vraćali iz Zemuna. Tom prilikom ubijena su petorica policajaca, kao i kočijaš, dok su dvojica uspela da pobegnu, a stradala su i dvojica partizana. U toku čitave 1943. i 1944. godine vršene su kontinuirane akcije na miniranju železničke-pruge Beograd-Zagreb i Beograd-Novi Sad. Ove akcije vršila je Diverzantska grupa Trećeg sremskog odreda, koja je novembra 1943. godine prerasla u Diverzantski bataljon Glavnog štaba NOV i PO Vojvodine. Sve diverzantske akcije na pruzi u okolini Batajnice, vršene su uz pomoć mesne partizanske grupe iz sela. U toku juna 1943. godine izvršene su dve diverzantske akcije. Prva 8. juna na pruzi između Batajnice i Nove Pazove, kada je uništena teretna kompozicija od sedam vagona, a prekid železničkog saobraćaja je trajao 15 časova. Druga 19. juna na pruzi između Batajnice i Dobanovaca, kada je uništena teretna kompozicija od devet vagona, a prekid saobraćaja je trajao tri dana. Već u julu izvedena je nova diverzija kada je minirana pruga između Batajnice i Nove Pazove, uništeno pet vagona, a saobraćaj obustavljen 14 časova. Posle kraće pauze, pruga je ponovo minirana 20. septembra, kada je uništeno nekoliko teretnih vagona. U toku novembra i decembra 1943. godine izvršeno je još nekoliko diverzija na pruzi u okolini Batajnice — 6. novembra, 29. novembra, 11. decembra i 29. decembra. Sa akcijama na pruzi nastavljeno je i u 1944. godini — 9. januara, 20. januara, 19. aprila i 1. septembra. Poslednju veću diverzantsku akciju u blizini Batajnice je izveo 1. septembra Posavski partizanski odred kada je železničku prugu između Zemuna i Batajnice minirao na 25 mesta i posekao 40 telefonsko-telegrafskih stubova, dok je prugu između Batajnice i Nove Pazove porušio u dužini od 500 metara i posekao deset stubova.

Narod Batajnice, kao i čitavog Srema, bio je izložen strašnom teroru okupatorsko-kvinsliških snaga, u čemu su prednjačile ustaše i folksdojčeri. Posebno je ostala upamćena akcija redarstvenog poverenika Velike župe Vuka Viktora Tomića, koji je u cilju zaustavljanja Narodnooslobodilačkog pokreta, tokom avgusta i septembra 1942. godine sproveo masovan teror nad stanovništvom južnog Srema. U teroru nad stanovništvom Zemuna i okoline, posebno se isticao ustaški natporučnik Martin Volf, koga su početkom novembra 1943. godine ubila dvojica zemunskih udarnika — Lazar Savatić i Ivan Radosavljević. Kao odmazdu za ovo ubistvo, okupator je između Batajnice i Zemuna, na mestu zvanom Goveđi brod streljao 10 uhapšenih rodoljuba, od kojih su njih sedam bili iz Batajnice.

Jedan od tragičnijih događaja u toku okupacije Batajnice dogodio se 23. jula 1943. godine kada je izvršena blokada sela Batajnice. U periodu od 23. do 26. jula nemački 14. SS policijski puk, zajedno sa ustaško-domobranskim snagama, vršio je blokadu nekoliko sela jugo-istočnog Srema. Ovom akcijom rukovodio je zloglasni Anton Bauer, šef nemačke policije iz Rume. Tokom akcije čišćenja sremskih sela na licu mesta je ubijeno 20, a nekoliko stotina ljudi je odvedeno u logore. Prilikom blokade Batajnice, bili su blokirani svi prilazi selu, a svo muško stanovništvo je bilo dovedeno u portu pravoslavne crkve, na centru sela. Lokalni izdajnik Ranislav Živan zvani Ruvelja tada je Baueru potkazivao pripadnike i simpatizere NOP-a. Tokom blokade uhapšeno je oko 180 meštana Batajnice koji su bili upućeni u logore Sajmište, Vukovar, Ruma, Aušvic i dr. Mnogi od tada uhapšenih nisu dočekali slobodu.

Uprkos represalijama okupatora narod Batajnice je do kraja rata davao snažnu podršku Narodnooslobodilačkom pokretu. Kroz Batajnicu je prolazio jedan od glavnih koridora, kojim su Zemunci i Beograđani odlazili u partizanske jedinice u Sremu i Bosni. Buduće borce u selu su prihvatale mesne organizacije KPJ i SKOJ-a i smeštale ih kod meštana koji su bili saradnici NOP-a, a potom su preko kurira odlazili na Frušku goru. Takođe, preko Batajnice je išla i glavna veza između Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju i Okružnog komiteta KPJ za Srem, a kasnije Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu.

Batajnica je oslobođena 23. oktobra 1944. godine, u sklopu Beogradske operacije. Jedinice Šeste ličke proleterske divizije „Nikola Tesla”, su nakon oslobođenja Zemuna i slamanja jakog nemačkog otpora na Bežanijskoj kosi, 23. oktobra krenule ka Novoj Pazovi, u susret jedinicama 12. vojvođanskog korpusa, koji je forsirao Savu i kretao se iz pravca Surčina i Jakova. U toku 23. oktobra Prva lička brigada je zauzela Dobanovce, Druga lička brigada Ugrinovce, a 22. srpska kosmajska brigada Batajnicu. Batajnica je oslobođena bez veće borbe, jer se glavnina nemačkih snaga iz Zemuna povukla ka Novoj Pazovi, a u selu je ostao samo manji broj vojnika, koji se utvrdio na seoskom groblju, ali se nakon kraće borbe predao.

U toku Narodnooslobodilačkog rata oko 300 meštana Batajnice se borilo u redovima Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ). Oko 220 Batajničana je stradalo — u borbi ili kao žrtve fašističkog terora.

Spomenici i spomen obeležja

U znak sećanja na događaje i učesnike Narodnooslobodilačke borbe u Batajnici je podignuto nekoliko spomenika i spomen-obeležja, kao i postavljeno nekoliko spomen-tabli.

Spomenici i spomen-obeležja:
Spomenik palim borcima za slobodu 1941-1945. — podignut 1954. godine u centru Batajnice. Spomenik se sastoji od mermernog postolja, na kome su ispisana imena palih boraca i žrtava fašističkog terora i bronzane figure borca visoke 2,9 metara. Spomenik je podignut na inicijativu SUBNOR-a Batajnice, a njegov autor je vajarka Ljubinka Savić Grasi.

Spomenik streljanim rodoljubima — podignut 1968. godine u krugu Veterinarskog zavoda, na Batajničkom drumu. Spomenik je podignut u znak sećanja na 10 rodoljuba koje je su ustaše streljale novembra 1943. godine, kao odmazdu za ubistvo ustaše Martina Volfa.

Spomenik diverzantskim akcijama — podignut 1979. godine pored Železničke stanice. Spomenik je posvećen diverzantskim akcijama vršenim na pruzi u okolini Batajnice, a izgrađen je u obliku presečenog telefonskog stuba. Visina spomenika je 2,8 metara.
Spomenik partizanu Hasanu — podignut na Batajničkom groblju, na mestu gde je sahranjen Vitomir Savin zvani Hasan (1910—1942), kurir Posavskog partizanskog odreda, koji je poginuo jula 1942. godine u Batajnici, prilikom ustaške racije.
Spomenik Svetislavu Goluboviću Mitraljeti — podignut 1973. godine u dvorištu osnovne škole, koja nosi njegovo ime. Bista je izlivena u bronzi, a njen autor je nastavnik ove škole Mihajlo Stanić. Posvećen je istaknutom borcu i organizatoru NOP-a u Batajnici Svetislavu Goluboviću Mitraljeti (1917—1942), koji je poginuo avgusta 1942. godine na Fruškoj gori.

Spomenik narodnom heroju Momi Stanojloviću — podignut 1976. godine ispred upravne zgrade Vojnog zavoda, koji nosi njegovo ime. Autor biste je vajar Zvonimir Šutija. Posvećen je pilotu i zameniku komandanta Treće sandžačke brigade Momčilu Momi Stanojloviću (1916—1943), koji je poginuo juna 1943. godine u toku bitke na Sutjesci. Progalšen je za narodnog heroja 1948. godine.

Spomenik narodnom heroju Bošku Palkovljeviću Pinkiju — podignut 1979. godine u dvorištu osnovne škole, koja nosi njegovo ime. Autor biste je Dragutin Grgas. Posvećen je prvom sremskom partizanu Bošku Palkovljeviću Pinkiju (1920—1942), koji je poginuo 1942. godine na Fruškoj gori. Proglašen je za narodnog heroja 1943. godine.

Spomen-ploče:
Spomen-ploča na kući porodice Golubović — u Ulici Jovana Brankovića, postavljena 1951. godine u znak sećanja na istaknutog borca Svetislava Golubovića Mitraljetu.

Spomen-ploča na kući porodice Obreški — u Ulici majora Zorana Radosavljevića, postavljena 1951. godine u znak sećanja na osnivanje prvog Narodnooslobodilačkog odbora u Batajnici, oktobra 1942. godine.

Spomen-ploča na kući porodice Smiljanić — u Ulici majora Zorana Radosavljevića, postavljena 1962. godine u znak sećanja na boravak Prve podunavske partizanske čete, 1941. godine.

Spomen-ploča na zgradi Mesne zajednice — u Ulici majora Zorana Radosavljevića, postavljena 1971. godine u znak sećanja na osnivanje mesnih organizacija KPJ i SKOJ, jula 1941. godine.

Spomen-ploča na Dunavu — na mestu zvanom Brod, postavljena 1977. godine u znak sećanja na akciju batajničkih skojevaca koji su u leto 1941. godine razoružali posadu neprijateljskog broda „Zagreb” i zaplenili veliku količinu oružja i municije.

Takođe, veliki broj ulica u Batajnici nosi naziv na istaknute učesnike i borce Narodnooslobodilačke borbe — Branislava Barišića Doktora, Braće Barišića, Braće Gavrilovića, Braće Ergića, Braće Neštinac, Braće Obreški, Braće Rukavina, Braće Savića, Braće Smiljanića, Braće Uzelac, Vasilija Rankovića Baće, Vere Miščević, Vojvođanskih brigada, Dalmatinskih brigada, Dimitrija Lazarova, Drage Mihailovića, Žarka Bokuna, Đurđa Boškovića Bate, Jasenovačkih žrtava, Katice Opačić, Marka Peričina, Natalije Dubajić, Nikole Suknjarevića Prike, Save Grkinića, Stevana Dubajića, Stevana Petrovića, Fruškogorskog odreda i dr.

Spisak palih boraca
Vlada Mile Ašić (1923—1943), saradnik NOP-a od 1942, a u partizanima od 1943. godine. Poginuo u borbama u Bosni, kod Zvornika.
Ilija Vlade Bajac (1916—1944), frizer. Kao saradnik NOP-a stupio u partizane 1943. godine. Poginuo 1944. godine u borbama kod Belog Manastira.

Branislav Maksima Barišić – Nemanja, Doktor (1920—1944), student medicine. Kao student pripadao revolcuionarnom studentskom pokretu i bio član SKOJ-a, a 1941. godine postao član KPJ. Jedan od organizatora prvih akcija i sabotaža u Batajnici, 1941. godine. Septembra 1942. godine stupio u partizane, a od aprila 1943. godine je bio borac Prve vojvođanske brigade. Tokom 1943. godine je bio prebačen u Posavski bataljon, gde je bio član Štaba. Kasnije postavljen za političkog komesara Drugog bataljona u Sedmoj vojvođanskoj brigadi. Poginuo decembra 1944. godine u okolini Osijeka. Jedna ulica u Batajnici nosi njegovo ime.

Nebojša Đoke Barišić (1923—1944), zemljoradnik. Godine 1941. se uključio u NOP i postao član SKOJ-a. Učestvovao je u mnogim diverzantskim akcijama, a 1944. godine je stupio u partizane. Bio borac Pete kozarske brigade. Učestvovao je u Beogradskoj operaciji, oktobra 1944. godine, tokom koje je poginuo u blizini Ripnja. U znak sećanja na njega, kao i njegovog brata od strica Branislava, jedna ulica u Batajnici nosi naziv — Ulica Braće Barišić.

Stevan Srete Bešlić (1925—1944), zemljoradnik. U partizane stupio 1944. godine i poginuo u borbama kod Moštanice.

Branko Mitra Bokun (1920—1944), odrastao i školovao se u Nišu, gde je živeo sa roditeljima. Januara 1942. kao učenik sedmog razreda gimnazije stupio u partizane. Januara 1943. godine došao u Srem, gde je potom stupio u Šestu vojvođansku brigadu. Poginuo je decembra 1944. godine u Bosni, kod Dervente.

Stevan Srete Budimirović (1921—1944), saradnik NOP-a od 1941. godine, a od marta 1944. godine u partizanima. Iste godine poginuo u Bosni, kod Gračanice.

Žarko Milana Bunoš (1914—1944), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942. godine, a od kraja 1943. godine u partizanima. Poginuo maja 1944. godine u blizini Kupinova.

Živan Stevana Bunoš (1919—1943), zemljoradnik. Krajem 1941. godine se uključio u NOP, zbog čega je bio uhapšen od ustaša 1942. godine. Godine 1943. stupio u partizane i poginuo u novembru, kod sela Divoša.

Sava Bože Velicki (1914—1944), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942. godine, a potom otišao u partizane. Poginuo 1944. godine kod Starog Gradaca.

Vlada Slavka Vojnović (1927—1945), tesar. Saradnik NOP-a od februara 1943. godine, potom otišao u partizane. Poginuo 1. aprila 1945. godine u borbama kod Vesova.

Ivan Rade Vojnović (1924—1943), sirač. U partizane otišao 1943. godine i iste godine poginuo u Bosni, kod Šekovića.

Milan Petra Vojnović (1923—1943), stolar. U partizane otišao januara 1943. godine i poginuo 20. novembra iste godine.

Slavko Lazara Vojnović (1913—1943), krojač. Bio saradnik NOP-a, a 1943. godine otišao u partizane i iste godine poginuo u Bosni.

Nikola Cveje Vukadinović (1923—1945), mlinski radnik. Saradnik NOP-a od 1942, a član SKOJ-a od 1943. godine. Januara 1943. godine stupio u partizane. Poginuo je 1945. godine u borbama na Dravskom kanalu.

Lazar Ivana Gavrilović (1926—1943), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942. godine, a u partizanima od 1943. godine. Poginuo 25. novembra 1943. godine u borbama kod Petrovčića.

Milan Pere Gavrilović (1920—1943), fizički radnik. Saradnik NOP-a od 1941. godine, a potom stupio u partizane. Poginuo 20. jula 1943. godine u borbama u Bosni, kod Šekovića.

Žarko Steve Golubović (1908—1943), zemljoradnik. Saradanik NOP-a od 1941, a u partizanima od 1943. godine. Poginuo je 1943. godine u borbama u Bosni.

Svetislav Golubović – Cvejko, Mitraljeta (1917—1942), radnik. Jedan od organizatora NOP-a u Batajnici u toku 1941. i 1942. godine. Član KPJ od 1941. godine. Avgusta 1942. odlazi u partizane i sitog meseca gine u neprijateljskoj ofanzivi na Frušku goru.

Živan Radovana Grujić (1923—1943), radnik. Sradanik NOP-a od 1942. godine. U partizanima od januara 1943. godine. Poginuo u jesen 1943. godine u borbama u Bosni, na Majevici.

Sava Žike Grkinić (1923—1945), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a potom otišao u partizane. Poginuo 12. aprila 1945. godine u borbama kod Virovitice. Jedna ulica u Batajnici nosi njegovo ime.

Sreta Filipa Grkinić, zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942. godine. Godine 1943. pokušao da ode u partizane, ali je bio uhvaćen od okupatora i potom streljan.

Ivan Petra Delnegro – Englez (1919—1943), mesar. Saradnik NOP-a od 1941, a u partizane je otišao 1942. godine. U borbi sa ustašama na Iriškom vencu, 13. jula 1943. godine je bio uhvaćen i zaklan. Među sremskim partizanima ostao je upamćen po engleskoj bluzi, koju je nosio i zbog koje je dobio nadimak „Englez”. Jedna ulica u Batajnici nosi njegovo ime.

Joca Petra Delnegro (1928—1945), trgovački pomoćnik. Bio je saradnik NOP-a i član Narodnooslobodilačkog odbora, a 1944. godineje otišao u partizane. Poginuo je 1945. godine u borbama na Sremskom frontu, kod Čalme.

Ivan Dušana Dobrić (1927—1945), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizane otišao 1943. godine. Kao borac Pete vojvođanske brigade, teško je ranjen kod Manđelosa. Od zadobijen rana je umro 1945. godine u Batajnici.

Petar Save Dobrić (1888—1945), poginuo 22. oktobra 1944. godine od fašista u Novoj Pazovi.

Slavko Stevana Dobrić (1922—1944), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizane otišao 1944. godine i poginuo.

Natalija Alekse Dubajić (1925—1943), domaćica. Saradnica NOP-a je od 1942, a u partizane je otišla 1943. godine. Iste godine je bila zarobljena od četnika, a potom teško mučena (sečena je noževima, odsekli su joj dojke, kao i ruke do lakata) nakon čega je preminula. Jedna ulica u Batajnici nosi njeno ime.

Stevan Alekse Dubajić (1906—1943), zemljoradnik. Saradnik NOP-a bio je od 1941. godine, a bio je i kandidat za člana KPJ. Aktivno je učestvovao u oružanim akcijama koje su organizovale mesne partizanske grupe iz Batajnice. Nakon jedne akcije, u kojoj su likvidirani domaći Nemci pripadnici fašističkih organizacija, bio je otkriven i sa porodicom je morao da napusti selo. Prilikom odlaska na oslobođenu teritoriju, promašio je put i 6. januara zajedno sa Smajilom Muratgićem došao u selo Deč, gde je u sukobu sa domaćim Nemcima poginuo. Jedna ulica u Batajnici nosi njegovo ime.

Radovan Srete Dubajić (1923—1945), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizanima od 1944. godine. Poginuo je 1945. godine u borbama kod Rume.

Đura Jovana Đurić (1927—1944), mehaničar. Saradnik NOP-a i član SKOJ-a od 1942, a u partizanima od 1944. godine, kada je i poginuo.

Života Ranka Englendžija (1924—1944), zemljoradnik. Saradanik NOP-a od 1942, a u partizanima od 1944. godine. Poginuo je u borbama za oslobođenje Obrenovca, oktobra 1944. godine.

Milan Živote Ergić (1919—1944), zemljoradnik. Prilikom fašističke blokade Batajnice, 23. jula 1943. godine, bio je odveden u logor Sajmište. Novembra 1943. godine uspeo je da pobegne i da se priključio partizanima. Kao borac Pete vojvođanske brigade poginuo je 5. novembra 1944. godine u borbama između Manđelosa i Ležimira. U znak sećanja na njega, kao i njegovog brata od strica Svetozara, jedna ulica u Batajnici nosi naziv — Ulica Braće Ergića.

Svetozar Momira Ergić (1925—1944), trgovac. Saradnik NOP-a je od 1942. godine. Aktivno je učestvovao u akcijama mesne partizanske čete u Boljevcima i Vojki. Potom je otišao u partizane, sa kojima je prešao u Bosnu, gde je i poginuo maja 1944. godine kod Jablanice. U znak sećanja na njega, kao i njegovog brata od strica Milana, jedna ulica u Batajnici nosi naziv — Ulica Braće Ergića.

Spasa Živančević (1911—1944), stolar. Rođen je u Jakovu, a zanat je učio u Batajnici, gde je nakon toga stalno živeo. Saradnik NOP-a je od 1942, a u partizane je otišao 1944. godine. Poginuo je u borbama za oslobođenje Obrenovca, oktobra 1944. godine.

Aleksandar Milana Zelenović (1922—1944), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizanima 1944. godine i poginuo kod Bezdana.

Paja Ive Imbrišić (1926—1945), zemljoradnik. Otišao u partizane septembra 1944. godine. Poginuo je 22. marta 1945. godine u Bolmanskoj bitci.

Juraj Jauk (1908—1944), železnički službenik. Otišao u partizane septembra 1944. godine. Kao borac Druge vojvođanske brigade poginuo je 10. decembra 1944. godine u Moslavini.

Bata Jove Jovanović (1920—1945), radnik. Godine 1943. godine je bio odveden u logor Jasenovac, odakle je uspeo da pobegne i priključi se partizanima. Poginuo je 20. aprila 1945. godine kod Stejanovaca.

Ljubica Cveje Jovanović (1923—1945). Stupila je u partizane 1944. godine, ali je usled bolesti od tuberkuloze umrla 1945. godine.

Dušan Branka Kerečki (1925—1943), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizanima od aprila 1943. godine. Poginuo je u Bosni 1943. godine.

Milovan Pere Kerečki (1926—1944), zemljoradnik. Otišao je u partizane početkom novembra 1944. godine i poginuo nakon nekoliko dana 15. novembra 1944. godine.

Petar Svetomira Knežević (1918—1943), mašinovođa. Saradnik NOP-a od 1941, a u partizanima od 1943. godine. Poginuo je 6. avgusta 1943. godine u borbama kod Tuzle.

Danica Čedomira Krušedolac, poginula kao borac 1944. godine.

Momir Žarka Krušedolac (1926—1944), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1943. godine. Prilikom blokade Batajnice, 23. jula 1943. godine, kao saradnik NOP-a je odveden u logor Sajmište, a odatle u logor-smrti Aušvic, gde je ubijen 1944. godine.

Milenko Petra Kušan (1926—1943), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizanima od 1943. godine. Poginuo je 25. juna 1943. godine.

Slobodan Stevana Marković (1922—1943), zemoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizanima od 1943. godine. Poginuo 1943. godine u borbama u Bosni.

Zdravko Slavka Marković (1904—1943), kovač. Saradnik NOP-a od 1943. godine i iste godine otišao u partizane. Poginuo je 20. decembra 1943. godine u borbama u Bosni, kod Bijeljine.

Žika Lazara Marković (1925—1943), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizanima od 1943. godine. Poginuo je u borbama u Bosni. Bio je poznat borac-bombaš poznat pod nazivom „Kurjak”, a poginuo je u jurišu na neprijateljski bunker.

Sreta Velimira Marković (1913—1944), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942. godine i iste godine otišao u partizane. Poginuo je u Bosni, u borbama kod Jablanice.

Jovan Vlade Mijatović (1900—1944), radnik na železnici. Rođen je u Bečmenu, a duži vremenski period je živeo u Batajnici. Uhapšen je 1942. godine i odveden u logor Jasenovac. Iz logora je uspeo da pobegne i stupio je u partizane. Poginuo je 1. maja 1944. godine u borbama kod Kupinova.

Dragomir Draga Žike Mihajlović (1921—1944), mašinbravar. Kao radnik fabrike aviona „Ikarus” 1942. godine se uključio u NOP. Godine 1943. je otišao u partizane i poginuo 1944. godine u borbama kod Manđelosa. Jedna ulica u Batajnici nosi njegovo ime.

Žarko Alekse Mihajlović (1890—?), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1941. godine. Godine 1942. je bio uhapšen i odveden u logor Jasenovac. Zamenom je pušten iz logora i otišao je u partizane. Poginuo je u borbama kod Kupinova.

Živan Nikole Mihajlović (1925—1944), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942. godine. U martu 1944. godine je otišao u partizane. Jedno vreme se borio u Bosni, a poginuo je u jesen 1944. godine u borbama kod Ljukova, u blizini Inđije.

Jelena Velje Mihajlović (1919—1943), krojačica. Saradnica NOP-a od 1942. godine. Član SKOJ-a od 1943. godine. Godine 1943. otišla u partizane i iste godine poginula u Bosni, u borbama kod Zvornika.

Milorad Živana Mihajlović (1919—1944), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1941, a član KPJ od 1943. godine. U partizane je otišao 1943. godine, a poginuo 20. juna 1943. godine u borbama u Bosni, kod Jasikovca.

Radivoje Kamenka Mihajlović (1921—1943), službenik. Saradnik NOP-a od 1941, a član SKOJ-a od 1942. godine. Kao veliki aktivista, bio je uhapšen 1943. godine i odveden u zatvor u Zemun, gde je bio mučen. Bio je jedan od desetorice talaca streljanih 11. novembra 1943. godine na mestu Goveđi brod, na Dunavu, kao odmazda za ubistvo ustaškog natporučnika Martina Volfa.

Smajil Muratagić (1917—1943), metalski radnik. Kao radnik „Ikarusa”, u leto 1941. godine pristupio NOP-u. Kao stručan metalac uspevao je da pravi bombe i mine, koje su služile za vršenje diverzija. Početkom 1942. godine primljen je u članstvo KPJ. Aktivno je učestvovao u oružanim akcijama koje su organizovale mesne partizanske grupe iz Batajnice. Nakon jedne akcije, u kojoj su likvidirani domaći Nemci pripadnici fašističkih organizacija, bio je otkriven i sa porodicom je morao da napusti selo. Prilikom odlaska na oslobođenu teritoriju, promašio je put i 6. januara zajedno sa Stevanom Dubajićem došao u selo Deč, gde je u sukobu sa domaćim Nemcima poginuo.

Božidar Vlade Nešković (1921—1944), mesar. Saradnik NOP-a od jula 1943, a u partizanima od januara 1944. godine. Poginuo u borbama kod Šida, krajem 1944. godine.

Damjan Milana Neštinac (1917—1944), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1943, a u partizanima od početka 1944. godine. Poginuo je 1944. godine kod Moštanice.

Žarko Steve Nikolić (1913—1944), berberin. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizanima od novembra 1943. godine. Poginuo je u borbama u Bosni, jula 1944. godine.

Rada Ljube Obreški (1925—1945), mlinarski radnik. Saradnik NOP-a od decembra 1942, a potom odlazi u partizane. Poginuo 15. februara 1945. godine u borbama u Baranji.

Katica Slavka Opačić (1921—1944), domaćica. Saradnica NOP-a od decembra 1942, a potom otišla u partizane. Poginula je 15. maja 1944. godine, u borbama kod Bijeljine. Jedna ulica u Batajnici nosi njeno ime.

Aleksandar Janićija Panajotović (1925—1944), krojač. Bio saradnik NOP-a, a od 1943. godine u partizanima. Poginuo je 1944. godine.

Sava Bože Petrović (1921—1944), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizanima od 1944. godine. Poginuo je 11. decembra 1944. godine u borbama kod Vukovara.

Aleksa Živana Pražić (1921—1945), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942. godine. Prilikom jednog zadatka, bio je otkriven i uhapšen u Ugrinovcima. Potom se nalazio u logorima Stara Gradiška i Jasenovac, odakle je uspeo da pobegne i priključi se partizanima. Poginuo je marta 1945. godine, u borbama kao Bosanske Dubice, kao borac Dvadesete krajiške brigade.

Branko Cveje Pražić (1924—1945), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1943, a u partizanima od 1944. godine. Poginuo je 1945. godine u borbama u Bačkoj.

Svetislav Ljube Preočanin (1920—1943), zemljoradnik. Saradnik NOP-a od 1942, a u partizanima od avgusta 1943. godine i poginuo iste godine u borbama u Slavoniji.

Dragoljub Ilije Radišić (1922—1945), zemljoradnik. Kao saradnik NOP-a 1943. godine je otišao u partizane. Poginuo je u borbama, 21. januara 1945. godine.

Momir Bogoljuba Radišić (1924—1944), zemljoradnik. Kao saradnik NOP-a 1943. godine je otišao u partizane. Poginuo je u borbama u Bosni, 1944. godine.

Dušan Joce Radovanović (1914—1944), metalski radnik. Kao ilegalac na putu ka partizanima je stradao u blizini Kupinova, 1. maja 1944. godine.

Vasilije Bogoljub Ranković Baća (1921—1943), učenik Trgovačke akademije. Kao saradnik NOP-a, 1941. godine je postao član SKOJ-a. Učestvovao je u raznim diverzantskim akcijma. Poginuo je u borbama sa ustašama 1943. godine kod Neradina.

Lazar Sime Rašula (1921—1945), trgovac. Saradnik NOP-a od 1942, a član SKOJ-a od 1943. godine. U partizane je otišao 1943. godine, a poginuo je 30. aprila 1945. godine u borbama u Sloveniji.

Nikola Stevana Rašula (1926—1944), zemljoradnik. Prilikom blokade Batajnice, 23. jula 1943. godine, kao saradanik NOP-a je bio uhapšen i odveden u logor na Sajmište. Uspeo je da pobegne iz logora i stupi u partizane, a poginuo je 1944. godine.

Lazar Joce Rukavina (1926—1943), radnik. Saradnik NOP-a od 1942. godine, a u partizanima od avgusta 1943. godine. Kao borac Prve vojvođanske brigade, poginuo je 19. decembra 1943. godine, kod Bosanskog Šamca.

Značajni objekti u Batajnici

Značajniji objekti su crkva Svetog Arhangela Gavrila u centru naselja, stare zgrade osnovnih škola „Boško Palkovljević Pinki“, „Branko Radičević“ , „Svetislav Golubović Mitraljeta“, Dom sokolskog društva i crkva Rođenja presvete Bogorodice u naselju Klisina. Batajnica ima takođe spomenik prirode Lesni profil Kapela u Batajnici.

Batajnica je poznata po vojnom aerodromu i vazduhoplovnom zavodu, koji su bili svakodnevna meta NATO agresora 1999. godine.

Dana 17. aprila 1999. godine u 21:30 za vreme dejstva avijacije NATO od šrapnela eksplodiranog projektila poginula je trogodišnja Milica Rakić (1996). Njena smrt je postala simbol stradanja i patnji dece Savezne Republike Jugoslavije.

Batajnica ima vrlo uspešan hor Crkveno dečiji hor i orkestar „Orlić“, koji broji veliki broj nagrada.

U Batajnici postoje tri škole: OŠ „Branko Radičević“ Batajnica, OŠ „Svetislav Golubović Mitraljeta“ Batajnica i OŠ „Boško Palkovljević Pinki“ Batajnica.

Najveća škola u Batajnici je OŠ „Branko Radičević“.

Batajnica je danas nerazvijena, naročito kada su kultura, zdravstvo, obrazovanje i sport u pitanju. Ovakvo naselje zahteva sportski centar, veći dom zdravlja, kulturni centar (koji je postojao dok nije izgoreo u požaru), kao i više dečijih vrtića. Takođe, s obzirom da osim iz Batajnice, za Beograd putuju učenici i iz Banovaca, Pazove i Ugrinovaca, postoji potreba za jednom ili više srednjih škola. U Batajnici ne postoji nijedan veći park, niti dečija igrališta.