Savindan se obeležava u čast prvog srpskog arhiepiskopa, prosvetitelja i tvorca zakonodavstva.

Prva proslava Svetog Save kao školskog patrona održana je 1812. u Zemunu, odakle se brzo proširila u sve delove srpstva, a himna Svetom Savi je prvi put izvedena 1839. u Segedinu.

Sveti Sava je ustanovljen za školsku slavu odlukom Sovjeta Knjažestva Srbskog 2. januara 1840. godine, a na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja iz Kragujevca. U odluci Popečiteljskog prosvještenija, predstavnici državne i crkvene vlasti propisali su da se sveti Sava proglašava za patrona svih naših škola i da se od tada 14/27. januara ima u svim školama najsvečanije proslavljati. Crna Gora ga uvodi 1856. godine, pod knjazom Danilom. Praznik se proslavljao kao školska slava sve do 1945. godine, kada je ukinut odlukom komunističke vlasti. Posle poluvekovne zabrane u komunističkom režimu, ponovo se nastavilo sa proslavljanjem Svetog Save.


O Svetom Savi

Sveti Sava bio je prvi srpski arhiepiskop, svetitelj i prosvetitelj. Rođen je 1169. godine kao najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, kršten (svetovno ime) kao Rastko, a kada se zamonašio uzeo je ime Sava.

Odrekao se svetovnog života i zamonašio kao veoma mlad (uprkos snažnom protivljenju roditelja), oko 1192. godine, na Svetoj gori u ruskom manastiru Sveti Pantelejmon.

U Nikeji je 1219. od vizantijskog cara Teodora Laskarisa i vaseljenskog patrijarha Manojla i Haritopula izdejstvovao autokefalnost (samostalnost) srpske crkve i srpsku arhiepiskopiju. Njegovim ustoličenjem za arhiepiskopa 1219. godine utemeljena je i samostalna Srpska pravoslavna crkva.

Prema zapisima iz tog vremena, glas o smrti Rastka Nemanjića stigao je u Srbiju 27. januara, pa se u SPC na taj dan služe liturgije. Zajedno sa ocem Stefanom, zamonašenim kao Simeon, Sveti Sava je osnovao Hilandar i izgradio još 14 manastira, i tako ostao zabeležen kao ktitor prve srpske duhovne zajednice na Svetoj Gori. U Studenici je osnovao 1209. godine bolnicu, prvu na području srpske države.

Sveti Sava se smatra začetnikom srpske srednjovekovne književnosti, pa je stoga i zaštitnik prosvetnih ustanova. Sveti Sava je 1219. izdejstvovao autokefalnost SPC, a njegova dela „Nomokanon“ (1220) i „Sinodik pravoslavlja“ (1221) postali su pravni i duhovni stubovi srpske državnosti.

Umro je u Trnovu januara 1236. godine, na povratku iz hodočašća u Jerusalim, posle jedne diplomatske misije za Bugarsku arhiepiskopiju. Njegove mošti su iz Trnova prenete u Srbiju i sahranjene u manastiru Mileševi 1237. godine.

Sinan-paša spalio je na Vračaru 1594. mošti Svetog Save koje su do tada bile čuvane u manastiru Mileševa. Smatra se da su Turci Savine mošti spalili u uverenju da će tako uništiti veru i svaki uticaj Svetog Save na Srbe.


Posle Nemanjine smrti u Srbiji su se posvađali oko prestola njegovi sinovi Stefan i Vukan. Sava onda pođe iz Svete Gore da smiri braću. Sa sobom je poneo i Nemanjino telo. Sava je dočekan veoma svečano. Nad telom svoga oca on je izmirio Stefana i Vukana, koji su se pokajali i zakleli da se više nikad neće svađati. Sava je blagoslovio to izmirenje i posavetovao svoju braću da žive u slozi i bratskoj ljubavi. Posle toga on je Nemanjino telo sahranio u manastiru Studenici, glavnoj Nemanjinoj zadužbini.

Monah Sava otputovao je u Nikeju, gde je od nikejskog patrijarha dobio dozvolu da osnuje samostalnu srpsku arhiepiskopiju. Sava je 1219. godine postavljen za prvog srpskog arhiepiskopa. On je organizovao srpsku crkvu, osnovao je i obnovio više episkopija, a umesto Grka dovodio je Srbe za episkope.Da bi obučavao sveštenstvo, Sava je prevodio crkvene spise (delovao je kao prosvetitelj). Zahvaljujući Savi Nemanjiću crkva u Srbiji oslobodila se starešinstva ohridskog arhiepiskopa. Samo dve godine nakon što je postala kraljevina, srpska država dobila je i crkvenu samostalnost.

Srpska crkva je Savu Nemanjića, kao i njegovog oca Stefana Nemanju, uvrstila u red svetitelja.

Sava je obnovio manastir Hilandar (Sveta Gora) zajedno sa svojim ocem Nemanjom. Taj manastir postao je žarište srpske kulture. Sava je veoma zaslužan za organizaciju verskog života, stvaranju crkvene organizacije i prosvećivanju naroda u mladoj srpskoj državi. Na saboru u Žiči 1234. godine Sava se zahvalio na položaju arhiepiskopa i odredio za naslednika svog učenika Arsenija Sremca.

Smrt Savina u Bugarskoj

Posle toga, Sava kreće na putovanje po istoku. Boravio je u Palestini, Aleksandriji i na Sinaju. U povratku je posetio Nikeju, a onda otišao u bugarsku prestonicu Trnovo u posetu bugarskom caru Jovanu II Asenu. Na Bogojavljanje odslužio je službu u trnovskoj crkvi. Posle toga odmah se razboleo. Bolovao je pet dana, a šestog je umro, to je bilo 14. (27) januara 1236.godine. Sahranjen je u crkvi Četrdeset mučenika. Kralj Vladislav, bugarski zet, sledeće godine preneo je njegove mošti u manastir Mileševu. Tu su bile sve do 1594. godine.

Srbi su bili nacionalno svesni da su carski narod, da su imali carevinu i da su je delimično izgubili na Kosovu. U takvoj veri Srbe nisu mogli Turci da islamiziraju, a katolici pounijate. Zato su ih Turci nabijali na kolje, a temišvarskog vladiku živog odrali. A da bi se osvetio Srbima, Sinan paša, za vreme Temišvarskog ustanka spalio je mošti svetog Save na Vračaru 1594. godine, a oluja raznese njegov prah na sve četiri strane sveta. To su Turci uradili da bi tako zaplašili srpski narod.

Sava je napisao tri tipika (pravilnika): „Karejski tipik“, „Hilandarski tipik“ i „Studenički tipik“.

I Srbija ima svoje hodočašće – put i isposnica Sv. Save

Isposnica se nalazi na 10 kilometru od manastira Studenice na planini Čemernona preko 1000 metara nadmorske visine. Nastala je početkom 13. veka. Prema predanju, Sveti Sava je nakon monašenja na Svetoj Gori Atonskoj početkom XIII veka ovde osnovao monašku zajednicu sklonu asketskom, pustinjačkom načinu života.

Isposnica predstavlja ozidani pećinski kompleks u okomitoj stenovitoj litici, do koga se stiže uskim drvenim mostićempriljubljenim uz samu liticu. Odmah do isposnice nalazi se i crkva Pridvorica iz 12. veka. posvećena Sv. Đorđu.

Kapi znoja koje kupaju naše oči posle dolaska u ove visine, ne mogu nadjačati ostala čula koja hrane duše grešnika. Otvaramo vrata Isposnice, i povlačimo kanap i zvonjavom javljamo Bogu da smo stigli na plodno tlo praštanja grehova. Zvono utihnu, a svetlost i miris tišine uvede nas kroz vrata Isposnice u prostranstvo. TAKO IZGLEDA PUT U RAJ!
Kakva li je bila ljubav neimara koja je ovo stvorila?

Miščići, mesto gde je rođen Rastko

Iz dvorišta Petrove Crkve, kod Novog Pazara, kroz glavnu kapiju, pruža se pogled na Miščiće kod Deževe. Tu je rođen Sveti Sava. Kada ga je majka Anastasija predala ocu u naručje, Stefan Nemanja je rekao: Mišče moje i, mesto se do dan danas zove Miščići.

Miščići su mesto u Deževskoj dolini u blizini Đurđevih stupova i Petrove crkve, u kome su na čuvenim saborima donošene istorijske odluke, gde su rođena dva srpska cara, više kraljeva i gde je svet prvi put ugledao i Rastko Nemanjić – Sveti Sava.

Temelji rodne kuće Svetog Save su u korovu, bespuću i mraku. Da nijevelikog krsta, koji su tu postavili predstavnici Crkve, niko ne bi ni znao da je tu rođen veliki episkop i prosvetitelj.
U sličnom stanju je cela Deževska dolina: zaboravljena, zapuštena, zapostavljena…

Tamo gde je Stefan Nemanja prvi put ugledao sina Rastka (Sv. Savu) danas je posađen hrast i pored njega leži drevni kameni krst. Odmah pored drveta stoji i jedan metalni prohromski krst, da obeleži ovo sveto mesto.

Deževska dolina je još daleko od očiju šire javnosti, ovde nema turista, a i oni koji dođu obiđu Petrovu crkvu i odu, a da i ne navrate do Savinog rodnog sela.

Svaki kamen u Deževskoj dolini je istorija – ovde je, u zaseoku Miščići, rođen Sveti Sava, ovuda je u vreme najveće moći šetao Stefan Nemanja, ovde su se igrali njegovi sinovi Vukan, Stefan i Rastko, odavde su u svet polazili kraljevi: Uroš, Dragutin, Milutin.

Savino Zakonopravilo

Prvo što mi pada na pamet je ikona u manastiru Dečani sa Hristom koji drži u ruci mač. To je mač istine alegorijski prikaz kako se laž i istina ne mogu miriti, niti zlo i dobro, niti vera i malodušnost, niti čovek i nečovek. U Zakonopravilu je Sveti Sava na vrlo jasan način stavio do znanja šta je naša vera, a ko su jeretici.

Jedan od glavnih razloga zašto Zakonopravilo Svetog Save nije prevedeno i zbog čega nije dostupno običnim ljudima, jeste njegov jasan stav oko toga šta jeste a šta nije prava vera. Danas unutar naše crkve duvaju jaki ekumenistički pomirljivi vetrovi i zbog toga smatram da će biti interesantno da vidimo šta to piše u Zakonopravilu o katolicima, Jevrejima, Grcima, bogumilima i muslimanima. Pravoslavlje Savino je duhovni elitizam ali bez gordosti. Čvrsto držanje do pravoslavnih vrednosti i svedočenje vere na dobrobit svoju i ljudi oko sebe. Čitajući Zakonopravilo videćemo da je Sveti Sava vrlo izričit u tome da ne može svako biti deo crkve, već samo čestiti ljudi i oni koji su se pokajali zbog svojih grehova.

O katolicima
Sava o katolicima ima najgore mišljenje, što je razumljivo jer je pad Carigrada bio za vreme njegovog života. Katolici su 1204. na prevaru osvojili prestonicu pravoslavnog carstva Carigrad (Konstatinopolj). Pretvarali su se da dolaze da pomognu i da idu u rat protiv muslimana, a onda iznenada napali glavni Romejski grad i zauzeli ga.

Vatikan je pozvao na sveti rat a Venecija finansirala brojne vitezove katoličkih zemalja od katalonskih vitezova, pa do franaka, engleza, nemaca i drugih. U gradu su postavili katoličkog biskupa koji je sledećih 75 godina vladao Carigradom.

Najgore od svega je da je grad opljačkan i nastavili su da ga plačkaju sledećih pet decenija i odnose svo bogatstvo iz grada. Grad je nakon tih 75 godina katoličke vladavine sa 500.000 stanovnika pao na svega 30.000 i izgubio svoj prethodni značaj. Opljačkan i oslabljen Carigrad je bio bleda slika svoje nekadašnje slave i otvoren je put osmanskim osvajačima. Sa druge strane, na zapadu, se od silne pljačke i migracije romejskih stanovnika desila Renesansa. Divljaci sa zapada su bili preporođeni i to je početak moderne Evrope.


Glava 9. O episkopima i o sveštenim licima što uzimaju blagoslov ili prosforu od jeretika ili od Židova, i mole se u crkvama ili manastirima jeretičkim i neznabožačkim, to jest poganskim; ili o onima koji praznuju subotu, ili praznuju sa Židovima, ili prinose nešto u njihova zborišta ili neznabožačke hramove; i o jereticima zvanim angelovci. Svetih apostola pravilo 65, 70; sabora u Laodikiji pravilo 9, 29, 32, 35, 37, 38, 39; sabora Šestog vaseljenskog u Konstantingradu, u Trulskoj palati pravilo 11.

Zakonopravilo izričito zabranjuje svaku službu, prinošenje darova ili slavlje sa predstavnicima drugih crkvi. O ovome se govori na mnogo mesta, sa puno detalja i citiranje svih pojedinačno članova bi oduzelo previše prostora.

Moram da istaknem da je ovo u potpunoj suprotnosti sa današnjom politikom SPC.

Sava sve jeretike deli na tri grupe i kaže:

”Oni koji se ne priopštavaju Sabornoj crkvi, dele se na troje: na jeretike, na raskolnike i na podcrkovnike. Jeretici su, dakle, oni koji su se potpuno otuđili od Božije vere, kao što su to: pepuzini, i maniheji, i valentijani, i markioniti i mnogi drugi.

U jeretike spadaju katolici, protestanti i većina zapadnih varijanti hrišćanstva. U jeretike takođe svrstavju Muslimane. Bogumili su raskolnici.

Raskolnici su pak oni koji su sebe od Crkve udaljili, kao i donatijani, i zvani ”čisti”, i ”vodoslužeći”, i ”uzdržanici”. Ti dakle ako se vrate Sabornoj crkvi, i jeresi njihove prokunu, biće primljeni kao kršteni, pa se samo svetim mirom pomazuju.

podcrkovnici su episkopi ili prezviteri koji su osuđeni za neke krivice i odstranjeni od službe i nisu se povinovali pravilima…”

Dakle Zakonopravilo je pravilo vrlo jasne razlike između raznih podgrupa, varijacija i protivnika. Postoje mnogi članovi i objašnjenja o tome kako se odnositi i postupati sa kojom grupom da bi se postiglo ujedinjenje i da bi se vratili pravoj veri, a sa kojim grupama nema mirenja.

Treba napomenuti jer to nije svima jasno da je pravoslavlje prava vera Rimskog carstva koje danas zovu Vizantija. Nije došlo ni do kakvog ”razlaza” dve crkve kako često piše u udžbenicima istorije, već se katolička crkva odvojila od pravoslavne dogme i počela da menja učenje u skladu sa svojim potrebama. Slično se desilo sa Bogumilima i Islamom.

Čitajući knjige profesora Miodraga Petrovića, primetih jednu interesantnu stvar a to je da Sava nije hteo da poseti Rim iako je imao priliku. Naime on je par puta išao na velika putovanja na kojima bi posetio sva bitna hrišćanska sveta mesta onog doba; od Jerusalima do manastira po egipatskim pustinjama.

Na jednom takvom putovanju Sava je krenuo brodom iz Bara za Bari u kome je morao da ostane više od mesec dana o čemu postoje beleške. Tada je imao priliku sasvim sigurno da poseti Rim ali on to nije uradio. Zašto nije to uradio možemo samo da nagađamo… da li je to iz protesta ili zato što tada nije bilo ničeg bitnog u Rimu da se vidi.

Razlike između pravoslavne i katoličke crkve – katolici smatrani militarističkom verom koja je mačem i ognjem (inkvizicija i krstaši) nametala svoje uređenje i papsku vlast uglavnom na teritorijama koje su otimane od pravoslavnog romejskog carstva. Danas, vekovima kasnije države zapada i dalje su zadržale isti duh i vode serije ratova po celom svetu namećući svoje vrednosti i viziju sveta. Međutim, i pored ekonomskog napretka crkve na zapadu su prazne što dokazuje da je Sveti Sava na neki način bio u pravu.

O Jevrejima

Sava i romejska pravoslavna crkva nisu imali poverenja u Jevreje. Danas je zabranjeno govoriti protiv Jevreja i taj nedostatak poverenja se banalizuje pričom da je mržnja protiv Jevreja čisto religiozne prirode zbog toga što je Juda koji je bio Jevrejin izdao Hrista. Ipak moram da kažem da postoje dublji, praktični razlozi za ovaj animozitet.

Pre svega Jevreji onog doba (danas to nije tako) su činili male trgovačke grupe u gradovima. Hrišćansko učenje ne ceni previše trgovce jer se bave šticovanjem cena i pozajmljivanjem novca. Jevreji nisu imali svoju državu, nije im ni bila potrebna jer su bili prisutni u svim gradovima sveta i samo se bavili trgovinom i prometom novca. Taj momenat hrišćanstvo prepoznaje kao protivan čovečnosti jer umesto ideala oni su za cilj imali samo zaradu (srebroljublje).

Pored greha srebroljublja, postojao je još jedan razlog zašto je nalagan otklon od Jevreja. Naime, oni su trgovali sa Venecijom, Đenovom, Rimom, arapima i zato su ih hrišćani u vreme osvajanja Carigrada smatrali nekom vrstom pete kolone. Jednostavno znali su da će oni prateći svoje interese lako prodati informacije o situaciji iza zidina.

Sve češće se čuje izraz judeo-hrišćanstvo, pa se raznim naučnim emisijama sa zapada dokazuje kako je ustvari hrišćanstvo neka vrsta nastavka judejske priče. Mislim da se Sava i pravoslavna crkva onog doba sa time ne bi složila. Evo šta kaže Zakonopravilo u par primera:

Pravilo 8. Jevreje, odnosno Židove, ne treba primati ni na opštenje, ni na molitvu, ni u crkvu, ukoliko se ne pokažu da se istinski i od sveg srca obraćaju pravoj našoj veri. Ovo je jasno.

Svaki oblik komunikacije sa Jevrejima je zabranjen. Vidljivo je da prema njima postoji jasan otklon u XII veku.

Glava 9. O episkopima i o sveštenim licima što uzimaju blagoslov ili prosforu od jeretika ili od Židova, i mole se u crkvama ili manastirima jeretičkim i neznabožačkim, to jest poganskim; ili o onima koji praznuju subotu, ili praznuju sa Židovima, ili prinose nešto u njihova zborišta ili neznabožačke hramove; i o jereticima zvanim angelovci. Svetih apostola pravilo 65, 70; sabora u Laodikiji pravilo 9, 29, 32, 35, 37, 38, 39; sabora Šestog vaseljenskog u Konstantingradu, u Trulskoj palati pravilo 11.

Postoji čitava serija pravila koja zabranjuje sveštenicima i episkopima da imaju veze sa jevrejskom crkvom i običajima. Ko god krši ova pravila biva razrešen sveštenstva ili položaja episkopa.

Pravilo 12. Ko sledi jelinske bajke ili židovske običaje, ako ne odustane od toga, da se izvrgne.

Pravilo 29. Svaki hrišćanin da ne praznuje subotu, nego nedelju. Savino tumačenje: Ako, dakle, neki hrišćanin praznuje i ne radi subotom, takav sa Judejima praznuje i židovstvuje. Zbog toga treba raditi u subotnji dan, a u nedelju ne raditi, već praznovati.

Pravilo je ovde izričito i Sava svojim rečima daje objašnjenje. Međutim, kada bi nesrećni Sava danas bacio pogled na svoje srpske potomke shvatio bi da većina ne radi preko vikenda (”weekend”- subota i nedelja) potpuno nesvesna da na taj način praznuje judejski praznik.

O Grcima

U vreme Svetog Save, Grci su nazivani Jelinima (Helini-Heleni). U današnjim udžbenicima često piše kako ”tada postoji jasan plan da se srpska crkva konačno oslobodi grčkog uticaja i postane autonomna”. Ova izjava je vrlo problematična zato što u vreme stvaranja Zakonopravila Carigrad i veći deo Grčke se nalazi pod katoličkom upravom. U Carigradu će sedeti katolički biskup sledećih 75 godina.

Od Romejskog carstva je ostala Nikeja sa sedištem u današnjem Izniku u Turskoj. Tu se iz Carigrada povukao Romejski car i carigradski patrijarh. Dakle Sava nije verovao Grcima zbog toga što će oni za njegova života biti u katoličkoj državi. Sava Nomokanon nije nosio na odobrenje Grcima, već romejskom caru u Nikeju od koga je pored autokefalnosti dobio i manastir Hilandar na Svetoj Gori.

Kada Sava u Zakonopravilu pominje Grke on misli na loš uticaj grčke filozofije, na predhrišćanske običaje, na raskalašnost, na neumerenost u svakom pogledu. To ugađanje svojim željama koje je tako karakteristično za Grke, ali i za naš moderni svet danas, je u potpunoj suprotnosti sa pravoslavnim vrednostima. Prekor prema Grcima se može videti kroz sledeće članove:

Pravilo 12. Ko sledi jelinske bajke ili židovske običaje, ako ne odustane od toga, da se izvrgne.

Izraz ”jelinske bajke” se verovatno odnosi na svakoliku grčku filozofiju ili možda ”Ezopove basne”? Dakle takav da se ”izvrgne”, tj. izbaci iz crkve.

…Ako je odlučen ni mirjanin, ne prihvata se protiv episkopa ili protiv sveštenog lica da podnosi tužbi ili svedoči.

Pravilo 129. I rob, i oslobođen, i prethodno optužen za neke stravi neprihvatljive od javnog suda, i lakrdijaš, i Jelin, i jeretik, i Židov – ne prihvataju se.

Ukratko, ne prihvata se svedočenje protiv naših sveštenika i episkopa ako je to učinila protivnička strana (katolik-jeretik, Jevrejin, Grk ili nevernik) ili neko ko je izbačen iz crkve. Očigledno je bilo više mudrosti i opreza u 12. veku nego danas kada našu crkvu i episkope u medijima može da blati bilo ko.

Pravilo 62. Da se izbace iz života vernika vota, i vrumalija, i kalande i plesanja što su u počast bogovima; i komični, i satirski i kozji likovi; i nad točilima prizivanje Dionisa; i nad krčazima smeh. Oni pak, koji posle ovog pravila ostaju u tome – sveštena lica, dakle, da se izvrgnu, a mirjani da se odluče.

Savino tumačenje: Kalande su prvi dani svakog meseca, u koje običaj Jelina beže da tvore žrtve. A vota i vrumalija behu jelinski praznici. Jer Vrum je nadimak Dionisu. I sve drugo što je idolska prevara i sujeta, izbacujući iz života vernika, sveti oci zabranjuju hrišćanima da tako nešto tvore i da upražnjavaju u narodu; i plesanje žena, kojim raspaljivanje bluda izazivaju kod onih što u njih gledaju; i sve ono što jelinski muškarci i žene tvorahu na praznike svojih lažnih bogova; i muškarcima ne dozvoljavaju da se oblače u žensku odeću, niti ženama u mušku, što tvorahu oni koji su plesali na Dionisov praznik; a ni kosmate likove da stavljaju na sebe, ni kozje, ni satirske. Kosmati likovi su, dakle, izumljeni na porugu, a koziji – kao žalosni, da i na plač podstiču, a satirski behu onih koji Dionisov praznik praznuju. Jer satiri, kao plesci oko Dionisa, treba da izgledaju kao izopačen lik. … A Dionis se zvaše bog u Jelina – učitelj pijanstva i vinodavac. Ovo pak pravilo propisujemo za onog ko to svesno čini – ako je svešteno lice da se izvrgne, a običan čovek da se odluči.

Dionis je očigledno bio veliki neprijatelj hrišćanstva pre svega zato što je njegovo slavljenje bilo preterivanje u svemu što je potpuno kontra hrišćanskoj uzdržanosti i skromnosti. U Rimu, kult Dionisa, se naziva Bahus i otuda naziv danas za ”bahanalije”. Tada se pilo vino, pevalo i plesalo, bilo je golotinje, žrtvovale su se životinje, jelo pečenje često od koza, muškarci bi oblačili ženske haljine, a žene mušku odeću, jelo se neumereno, organizovale orgije i slično…

Ako pogledamo stvari iz modernog ugla, ovo je odprilike slično današnjim žurkama po splavovima, kafanama i diskotekama.

Pravilo 63. Mučenja svetitelja koji su sastavili Jelini, u crkvu da se ne unose.
Savino tumačenje: Ne treba u crkvama čitati, već naprotiv, ognjem spaliti što su Jelini na porugu mučenika Hristovih lažno napisali njihova mučenja. Ako se ko nađe da to prihvata i čita – proklet da bude. 

Ovo je vrlo interesantan član. Često u medijima kada slušamo o žitiju nekog sveca možemo pročitati kako je rimski car uhvatio nekoga a onda ga mučio, pekao, sekao i slično… A onda dođu istoričari i kažu da je sve to preterano i da nisu baš bila tolika istrebljivanja hrišćana. Možemo pretpostaviti da je Sava ovo imao na umu.

Da rezimiram, u Savino vreme Grci su katolici. Kada pominje jeline on pre svega misli na prehrišćansko vreme Romejskog carstva kada je sedište bilo u Rimu. Nakon prebacivanja glavnog grada u Konstantinopolj (Novi Rim) i nastanka pravoslavnog Romejskog carstva hrišćani zabranjuju grčke sportove, olimpijske igre, običaje Dionisija, igranja, golotinje, neumorna pijenja i jedenja. Takođe zabranjena je pederastija i prostitucija koja je bila deo antičkog sveta. Zato nije čudno što se jelini u Zakonopravilu smatraju nepouzdanim.

Što se tiče grčke filozofije, treba imati u vidu da se pravoslavno učenje oslanja na filozofiju Platona. Ta jedna grana filozofije se smatra ispravnom, čovečnom i ona je pozlaćena u pravoslavlju, sve ostale grane grčke filozofije su zabranjene jer vode zbunjivanju čoveka.

O bogumilima

Bogumili su kao pokret nastali u Makedoniji, verovatno u vreme cara Samuila i bugarskog carstva koje je obuhvatalo tada teritorije Srbije, Bugarske i Makedonije. Sava ih smatra za raskolnike, što oni zaista i jesu bili.

Ova vrsta pravoslavlja je nastala za vreme Bugarskog carstva i proširila se celim Balkanom jer su u to vreme i Srbi, i Bugari govorili istim jezikom. Međutim bogumili su predstavljali problem za novo srpsko kraljevstvo koje svakako nije moglo tolerisati uticaj Bugarske države na svojoj teritoriji.

Da stvar bude još gora u vreme pohoda krstaša na Carigrad, bugarski car je u jednom trenutku na kratko obećao vernost rimskom papi, pa su i zbog toga bogumili smatrani jereticima i sa istoka i sa zapada.

U grčkim izvorima se nazivaju kudugeri (što neki smatraju za iskvareno kaluđeri), u Srbiji ih zovu babuni (po babu, ocu), u Dalmaciji i Italiji nazivani su patareni (prema reči “pater” – otac), na zapadu su poznati kao albiženi (po gradu Albi) ili katari (starogrčki: καθαροί – čisti, povezano sa katarzom, tj. postizanjem pročišćenja). Sveti Sava u Nomokanonu pominje i “papuzine” i “čiste”. Miodrag Petrović preko proučavanja Nomokanona dolazi do otkrića da su bogumili-babuni, patareni, kudugeri, dualisti u srednjem veku na Balkanu nisu niko drugi do katolici jer su ispovedali simbol vere sa onim “filioque”. U Srbiji je bogumilska crkva većinom pripojena novoj Savinoj crkvi, a oni koji su bili protiv ujedinjenja su proterani. Međutim, u Bosni i drugim srpskim krajevima nad kojima nisu vladali Nemanjići istok i zapad su se utrkivali ko će ih na svoju stranu privoliti pa je papa čak pozivao Mađare na krstaški pohod na Bosnu.

Sveti Sava ih u tekstu pominje kao ”o mesalijanima koji se sada zovu bogomili – babuni”. Evo šta još Sava kaže o njihovoj veri:

Bolujući od manihejske jeresi, masalijani izumeše i druga oskvrnavljenja. Tako, govore koješta – da su čovečiji um zaposeli besovi, da je čovečija priroda združena sa besovskom i da krštenje ne usavršava čoveka; ni pričešće ne pomaže, nego samo molitva koju oni izgovaraju. A govore i to, da su zla po prirodi u nama, i da duša pripajanje Ženikovo oseća kao žena kada se smeša sa mužem svojim. Gnušaju se krsta. Bogorodicu ne poštuju. Oni koji hoće, među njima, odrezuju svoje decorodne udove. Kunu se bez bojazni. Zaklinju se lažno. Proklinju jeres svoju.

Bogumilsko učenje je bilo poprilično asketsko – praktikovan je striktan post, molitva, a sve čovekove strasti su smatrane đavolskim, pa su i brak smatrali đavolskom institucijom – otuda pominjanje odsecanja uda. Nisu priznavali romejsku crkvenu hijararhiju, niti ikone, niti Bogorodicu, kao ni pričešće, ni krštenje.

Maniheji dva načela uvode, međusobno suprotna i podjednako moćna; i govore da jedno načelo stvori svetlost, a drugo tamu; i sunce i mesec tvore boga; i đavola nazivaju gospodarem materijalnog; i bračnu ustanovu nazivaju besovskom; i davanje onima koji mole kao bezakonje ocenjuju; i da Gospod naš Isus Hristos ništa ljudsko nije primio kada se ovaplotio, odnosno nije primio naše telo od Svete Deve.

Drugim rečima ovo je u priličnoj kontri u odnosu na pravoslavlje gde je Bog svetlost, a tama nije od Boga već je odsustvo svetlosti; materijalno nije po definiciji đavolsko već bogatstvo može biti blagoslov od Boga ako se upotrebi na pravi način; brak se smatra jednom od svetih tajni i poštuje se; a sam Gospod ima i ljudsku stranu koju je dobio od Bogorodice i božiju. Vidimo da se ovde radi o fundamentalnim razlikama u tumačenju.

Sava pominje da su bogomili – manihejci i mesalijaniManiheji su pravac u hrišćanstvu nastao u 3. veku koji je nastao kombinovanjem hrišćanstva i zoroastrizma. Interesantno sv. Avgustin koji je jedan od osnivača katoličkog učenja je u početku bio manihej. Otuda danas katolici imaju tumačenje koje uključuje borbu Boga i Đavola, pakao, čistilište i slično… Mesalijani su takođe nastali u 3. veku u Siriji i oni su pridavali ogroman značaj neprestanoj molitvi. Oba pravca su još krajem trećeg veka proglašena za jeretike.

Treba napomenuti da su bogumili vrsta slovenskog pravoslavlja koja je odstupila od učenja Romejske crkve i time upala u nekoliko zabluda zbog kojih nije bilo pogodno za narod i srpsko kraljevstvo. Pre svega bogumili su u svom učenju nosili jednu zabludu a to je da nisu poštovali elitu, plemstvo, bogate ili crkvenu hijararhiju. Oni su bili neka vrsta komunizma u srednjem veku koja je pogubna za državu jer ne vodi stvaranju elite, organizacije i moći već su ljudi upućivani samo na prost život, post i molitvu.

O muslimanima

Interesantno Sveti Sava pominje muhamedansku veru skoro vek i po pre nego što su muslimani došli na Balkan. On u Zakonopravilu daje opširnu analizu muhamedanske vere oštro kritikujući mnoge običaje i verovanja – uzimanje više žena, smatranje da Isus nije Bog već božiji poslanik, definicuju raja, sveti rat (džihad), idolopoklonstvo… Sava kaže da su muslimani do vremena cara Iraklija bili idolopoklonici, a da su zatim kombinujući doktrinu Jevreja i hrišćana arijanaca i nestorijanaca na kraju sastavili Islam. Nestorijanci su gušili prava žena i nisu poštovali Bogorodicu. Arijanci nisu verovali u sina božijeg, već samo u Boga oca.

Savini zaključci u Zakonopravilu o Islamu imaju izuzetan značaj za nas, jer je pitanje koliko bi danas Srba ostalo nepokršteno u muslimane da on nije u Zakonopravilu zauzeo vrlo jasan stav o Islamu. Ta njegova poruka je rezonovala vekovima kroz crkveno učenje.

Ko je vera, a ko nevera?

Sava nam kroz Zakonopravilo prenosi vrednosti pravoslavnog društva Romejskog carstva. Na čelo države nije mogao doći niti Jevrejin, niti Grk, niti musliman ili neki jeretik poput katolika ili bogumila. Ovo je važilo ne samo za cara, već i za plemstvo i unutrašnje tkivo carstva koje je činila pravoslavna crkva. U doba Svetog Save crkve i manastiri su bili stožer duhovnosti, civilizovanosti, škola pismenosti i terapija za dušu i telo. Mreža manastira je donosila potpuno novi sistem moralnih vrednosti narodu, dajući ispravne životne uzore koje su jasno mogli videti na ikonama i freskama.

Imaju li Savine reči i danas smisla? Može li se njegova poruka danas primeniti? Mislim da itekako ima smisla ali da moramo otići korak dalje u tumačenju jer Sava nam pre svega govori šta mi ne treba da budemo.

Ko bi danas bili Jevreji? Pa to su pre svega velike korporacije, banke i svi oni koji svoj život gledaju kroz novac i sve su podredili zaradi i profitu. Ko bi danas bili Grci? To su svi oni koji žive raskalašno, jedu neumereno, ateisti, zatim oni koji filozofiraju u prazno ili recimo oni koji ne razumeju svoje pravoslavlje ali izuzetno cene recimo slovenske bogove. Čini mi se da su svi oni koji su sebi za životni cilj stavili ugađanje svojim željama ono što su Grci bili u srednjem veku.

Katolici su i danas na zapadu, oličeni u judeo-hrišćanskoj alijansi koja i dalje vojno pljačka male zemlje po svetu. Ako pogledamo na nivou običnih ljudi katoličanstvo ćemo verovatno naći kod svih onih koji isključivo veruju u zakone i pravnu državu, a ne oslanjaju se na ljudsku dobrotu i slobodu.

U Savino vreme naša vera je duboko drugačija od jevrejske (okrenutost novcu), katoličke (militarističko društvo), grčkih običaja (raskalašnost), bogumilstva (komunizam) i muslimana (osvetoljubivost). To je put uzdizanja čoveka i zakon koji štiti narod od skaradnosti i prevara, a porodicu i decu čuva.

Zaključak

U Zakonopravilu Sava nam objašnjava ko smo mi, pre svega definisanjem šta to mi nismo. Jasno je stavio do znanja šta misli o drugim verama i tu nema puno mesta za kompromis što je potpuno u suprotnosti sa današnjim ekumenističkim pravcem crkve.

Prevod i prezentacija Zakonopravila Svetog Save bi trebali da budu glavni projekat naše crkve. Međutim to se ne dešava i baš naprotiv, postoje struje unutar crkve koje se trude da se to ne desi. Kažu ”naša crkva se menja vremenom” i nije im u interesu detaljno izučavanje poruke i zakona Savinog. Na sličan način, danas u programu na Bogoslovskom fakultetu nemamo Vladiku Nikolaja i Justina Ćelijskog. Najveći mislioci srpske crkve nisu bili podobni za vreme Jugoslavije zbog veličanja srpske istorije, a danas ostaju skrajnuti jer mlade generacije nisu svesne njihovog dela.

Nadam se da će ovaj tekst ponekog inspirisati da se zamisli o tome ko smo i do čega treba da držimo. Molim se za nove generacije monaha, za nove generacije političara, za nove umetnike i režisere koji će imati viziju i profesore koji će nekome biti inspiracija. Da vaskrsne prava Srbija, daće Bog.

Izvor: milos.io/batajnica.com
Prethodni tekstVremeplov, 27.januar
Sledeći tekstSmetlišta i po njivama