A panoramic view of a long line of people of various ethnic backgrounds walking along a barren landscape, their shadows elongated in the early morning light. The image, captured in a warm, vintage color palette, emphasizes the epic scale of their migration and the shared experience that unites them, --ar 3:2 --style raw --stylize 50 --v 6

Srbija je zemlja koja već godinama gubi ljude. Svake godine hiljade mladih odlaze, a stariji, oni koji nisu uspeli da nađu izlaz iz sistema, ostaju da čekaju bolje dane, koji se nikako ne pojavljuju. Zašto je to tako? Da li je u pitanju samo želja za boljim životom, ili je možda Srbija postala zemlja u kojoj je život postao nemoguć?

Postoje dve vrste ljudi koji odlučuju da napuste ovu zemlju, a priča o njihovim razlozima nosi snažnu emotivnu poruku koju ne možemo ignorisati.

Gastarbajteri: Korisni za sve, ali i dalje bez svog doma

Prva grupa su oni koji odlaze da zarade. I to ne samo zarade, već da po povratku pokažu sve ono što nisu uspeli da postignu ovde – velike kuće, luksuzne automobile, ušteđevinu. Ovi ljudi su često majstori, zanatlije, vozači, ljudi sa specifičnim zanatima koje ovde, nažalost, nisu mogli da unovče kako zaslužuju. Mnogi od njih rade najteže poslove u inostranstvu, ali se vraćaju, jer je Srbija uvek njihova kuća, njihova domovina. Iako mogu biti korisni za ekonomiju, postavlja se pitanje: da li bi stvaranje boljih uslova za rad i život u našoj zemlji zadržalo ovakve ljude?

Zamrznuta perspektiva: Kada ni domovina ne može da pruži šansu

Ali postoji i druga, opasnija kategorija. To su ljudi koji odlaze iz Srbije, jer su izgubili veru u nju. Oni ne beže samo da bi zaradili, već da bi našli mesto gde se njihov rad, trud i obrazovanje vrednuju. Za razliku od gastarbajtera, oni ne planiraju da se vrate. Njihov cilj nije samo zaraditi i uživati u plodovima svog rada, već da izgrade karijeru, porodicu, da žive život o kojem su sanjali. Oni ne žele samo da “prežive”, oni žele da stvaraju, da napreduju, da postignu sve ono što nisu mogli ovde. U najboljem slučaju dolaze na letnje odmore, ali i to postaje sve ređe. Za njih, domovina postaje samo mesto gde su rođeni, ali nije više dom. Kako društvo reaguje na to?

Svetlost na kraju tunela ili trajni odlazak?

Odlazak ovih ljudi nije posledica samo trenutne ekonomske situacije. To je rezultat dubokog razočaranja, koje traje godinama. I, kada ih upitate zašto su otišli, nećete čuti priču o lošim platama ili lošim vladama. Čućete priču o frustraciji, o potrazi za smislom, o želji da se ne izgubi vreme života. O životu u društvu gde su znanje i stručnost postali nepotrebni, gde su stranačke knjižice i lojalnost važniji od sposobnosti. O tome da morate da se borite sa nesposobnim šefovima, da slušate naređenja ljudi koji nisu ni upola kvalifikovani kao vi, sve to za platu koja nije dovoljna ni za osnovne životne potrebe. Ko bi želeo da ostane u takvom društvu?

Sve više ima onih koji su otišli i nisu se vratili. I nisu otišli zato što je neko od njih našao “bolje mesto”. Otišli su jer su shvatili da im ovde neće biti bolje, da se život ne može graditi na temelju stranačkih interesa i korupcije, da nije dovoljno biti obrazovan i raditi pošteno da bi se ostvario. Otišli su jer je bolje ulagati u sebe i svoju budućnost negde gde postoji šansa za uspeh, nego ostati tu i čekati da se nešto promeni. I dok oni žive, rade i napreduju u inostranstvu, mi ovde stojimo u mestu.

Ne želim da verujem da će moja deca ostati u Srbiji

Iskreno, teško mi je da poverujem da će Srbija jednog dana postati dobro mesto za život, ne samo za nas, već i za našu decu. Družimo se sa ljudima koji se više ne bave ozbiljnim stvarima, već se gubimo u trivijalnostima i teorijama zavera. Naša zemlja je postala zbirka ličnih interesa, korupcije, mržnje i netolerancije. Zdravlje, obrazovanje, sigurnost – sve je to postalo luksuz, koji mnogi ne mogu da priušte. U tom okruženju, teško je verovati da će neko, ko je obrazovan i ambiciozan, ostati da čeka nešto bolje.

Zato mi nije žao kad vidim da ljudi odlaze. Ne želim da verujem da je ovo zemlja u kojoj bih voleo da moja deca odrastaju. Za to su potrebni stabilnost, sigurnost, vladavina prava i zdrav društveni sistem – a to ovde ne postoji. Život je kratak, i treba ga iskoristiti za ono što je najvažnije – za sreću, uspeh, napredak, i za stvaranje budućnosti, ne samo za preživljavanje.

Odlazak nije bežanje. Odlazak je potraga za boljim životom. I, nažalost, Srbiji iz dana u dan sve više nedostaje ljudi koji će joj pomoći da postane bolje.

Prethodni tekstNe zaslužuje svaki roditelj decu, ali svako dete zaslužuje roditelja
Sledeći tekstKako sposobnost postaje ključni faktor u ljubavi i odnosima