Tri decenije od nastanka Linčovog remek-dela koje mnogi nikad nisu razumeli.

https://www.youtube.com/watch?v=bWr4JvAWF20

„Plavi somot“ (Blue Velvet) Dejvida Linča prošle jeseni proslavio je 30. rođendan. Nikolas Barber piše za BBC Culture svoje utiske o filmu koji je inspirisao Tarantina, Džarmuša, braću Koen i mnoge druge i definitivno bio ispred svog vremena.

Iako je premijeru imalo 1986, ovo vrtoglavo nadrealno remek-delo baš se i ne uklapa u tu deceniju. Možda su frizure nekih junaka iz osamdesetih, ali film je omaž film noaru iz četrdesetih i pedesetih, a dve balade – „Blue Velvet“ i „In Dreams“ – snimljene su 1963. Detektivski zadatak protagoniste bez problema bi se uklopio u neku pajkansku seriju sedamdesetih, ali više nego išta „Plavi somot“ izgleda kao da je prvi film snimljen devedesetih.

Jedan od razloga zašto ga kritičari toliki vole (a drugi pak ne) jeste taj što je bio nekoliko godina ispred svoga vremena.

Linčov prethodni film bio je međuzvezdani ep „Dina“ (Dune, 1984) koji je postao jedan od najvećih promašaja u istoriji kinematografije. Blokbaster o besmrtnim vanzemaljskim crvima očigledno mu nije bila jača strana, ali ne možete osporiti da nije utro put ostalima: danas je sasvim normalna stvar da se mladim, uglednim autorima nezavisnih filmova prepuste razne naučnofantastične franšize. Bilo kako bilo, tek producent „Dine“ Dino de Laurentis dao je Linču drugu šansu. Dokle god je pristajao na smanjeni honorar, bilo mu je dozvoljeno da snimi nešto po duhu bliže njegovom eksperimentalnom debiju, „Glavi za brisanje“ (Eraserhead) iz 1977. godine. Linč nije dvaput razmišljao.

„Plavi somot“ smešten je u američki gradić Lamberton u Severnoj Karolini, sa belim drvenim ogradama i zalogaonicama na uglu. Ali u tom raju dolazi do problema. Jedan od stanovnika se srušio dok je zalivao travnjak, pa se njegov uzorni sin Džefri Bomont (Kajl Meklahlan) vraća sa koledža da vodi porodičnu gvožđarsku radnju. Džefri je srećan što je kod kuće, ali željan je avanture. Kada je na jednom đubrištu pronašao odsečeno uvo, udružuje se sa Sendi (Lora Dern), tinejdžerkom ćerkom policajca, i pokušava da otkrije kome to uvo pripada. Istraga ih dovodi do stana u kome kabaretska pevačica Doroti (Izabela Roselini) ima sadomazohistički seks sa propalicom Frenkom (Denis Hoper). Džefri, koji ih špijunira iz Dorotinog ormara, pomalo je intrigiran tim prizorom i ne bi se bunio ni da sam proba malo tog S&M seksa sa Doroti.

Gledaoci su film najčešće tumačili kao krimi maštariju koja otkriva trulež ispod uglađene američke fasade. Hoper misli da je ovo hrabro otkrivanje istine uznemirilo mnoge kritičare posle premijere. No, pomenuto tumačenje povlači dodatna pitanja. Da li bi iko te 1986. zaista bio šokiran sumnjivim dešavanjima u jednom američkom gradiću i činjenicom da su tajna sramota grada italijanska pevačica sa očajnim perikama i plačljivi psihopata? „Plavi somot“ je postigao kultni status ne zbog izlaganja gadne stvarnosti već zbog predstavljanja užasavajuće, a opet zavodljive fantazije.

Već od prve scene jasno je da Linč ne želi da Lamberton zamišljamo kao stvarno mesto, već izmišljen grad sa izveštačenim dijalozima i TV arhetipovima. Kada Džefri naiđe na Doroti i njen oskudan svet, poput Alise koja propada kroz zečju rupu, film postaje još čudniji. Imalo bi više smisla – ako se i za jedan Linčov film može reći da ima smisla – videti „Plavi somot“ ne kao osudu iskvarene Amerike već kao frojdovsku studiju dečaka na rubu odrastanja, razapetog između uloge uzornog građanina u rodnom gradu – predstavaljenog u liku devičanske Sendi – i nedozvoljenih zadovoljstava koje oličava „fufa“ Doroti.

To je film dveju suprotstavljenih naracija koje kao da se dešavaju u odvojenim svetovima. Kada Doroti otkrije Džefrija u svom ormanu, ona ga ogrebe kuhinjskim nožem po licu, ali sledećeg jutra njegov obraz je čist. Druge večeri Frenk ga dobro isprebija, ali njegove modrice blede čudesnom brzinom. Na neki način Džefri je metafora za svakoga ko voli da ide u bioskop. Filmovi nam dopuštaju, kao i Džefriju, da na par mračnih sati posetimo taj uvrnut polusvet seksa i nasilja i atmosferične muzike pre nego što se, neokrnjeni, vratimo običnom životu.

„Plavi somot“ priziva i bezbroj drugih interpretacija, zato i jeste toliko privlačan gledaocima. Nesporno je, međutim, da Linč ne pripoveda jednu nedvosmislenu, pravolinijsku priču, reditelj menja žanrove i atmosferu, konstantno nas podsećajući da je ono što gledamo proizvod fikcije.

Te 1986. ove postmodernističke igre su bile zbunjujujuće i za neke kritčare iritantne. Pol Atanasio iz „Vašington posta“ žalio se da je film neozbiljan i lakomislen, u „klinačkom ‘zar ne bi bilo zgodno kad bi…’ fazonu“. U prikazu koji je dobio jednu zvezdicu, Rodžer Ibert iz „Čikago san tajmsa“ tvrdio je da je Linč kukavica što stalno vraća Džefrija iz grešnog podzemlja Doroti i Frenka: „Da li se plaši da publika nije spremna za pravi S&M ako ih pre toga ne uveri da je sve samo šala? Odnos Roselinijeve i Meklahlana delovao mi je ubedljivo i privlačno i… ne treba mi reditelj sa cilindrom i štapom koji će da mi kaže da je sve bio samo trik“.

Sve što je tada nerviralo Atanasija i Iberta devedesetih je postalo uobičajena praksa. Nezavisni filmovi su kraduckali scene i atmosferu iz raznih nekompatibilnih filmova i spajali ih u bizarne nove konfiguracije. Manje su bili inspirisani životima njihovih scenarista i reditelja, a više njihovim kolekcijama video-kaseta. Oni su ukratko imitirali „Plavi somot“. Moderni, trendi, meta retro filmovi devedesetih sve što znaju naučili su od Linča. Pogledajte samo koliko Tarantinovi „Ulični psi“ (Reservoir Dogs, 1992) imaju zajedničkog sa „Plavim somotom“: angažovanje glumačkog veterana koje će mu oživeti karijeru, narator u vidu radio di-džeja, odsečeno uvo, korišćenje decenijama starog pop hita. Romanopisac Dejvid Foster Volas je 1996. otišao tako daleko da je nazvao Tarantina populističkim imitatorom Linča, nekoga čije je jedino dostignuće to što je „ono otrcano, opasno i karakteristično u Linčovom radu izmućkao dok nije dobio delo koje je pitko i hladno i higijensko za masovno konzumiranje“.

Bilo da se slažete sa ovim ili ne, odjeci „Plavog somota“ ne čuju se samo u radovima Tarantina već i Roberta Rodrigeza, Džima Džarmuša i braće Koen, da ne pominjemo na desetine inferiornih autora koji sanjaju o Sandensu. Teško da možemo kriviti Linča za sve one koji su krenuli njegovim stopama; ali, možda „Plavi somot“ može da preuzme odgovornost za pop-kulturnu tendenciju da stvari postavi naglavačke i da bude ironičan i nestašan umesto da bude iskren. Možda ovaj film ima kultni status sa toliko sledbenika jer nas, kako je to Ibert primetio, ohrabruje da zavirimo u svoje najstrašnije želje i potom ustuknemo uz kikot, kao i Džefri, umesto da imamo hrabrosti da odemo do kraja.

Žanr: krimi, misterija, triler
Godina: 1986
Režiser: David Lynch
Scenario: David Lynch
Uloge: Isabella Rossellini, Kyle MacLachlan, Dennis Hopper
Nagrade: Nominovan za Oscara, 18 nagrada i 10 nominacija
Zarada: 8.55M USD
Studio: De Laurentiis Entertainment Group (DEG)
Zemlja: United States
Jezik: Engleski
Trajanje: 120 minuta

Izvor: BBC/Blic, Foto: Mubi.com
Prethodni tekstDruga faza izgradnje vodovodne mreže u Grmovcu
Sledeći tekstKoliko često treba menjati i prati pižamu